Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred...
Čeka se...
The Dark Knight Rises
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien I'm
a Gryffindor!
Slušati...
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
SOUNDTRACKS Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Bolje mučat i sebe poštedit problema, bolje mučat i sačuvat glavu – izgovorila je to sijeda žena kao sam po sebi razumljivi i jedini mogući zaključak teških tema koje su iskrsle u tom bremenitom popodnevnom razgovoru. Izgovorila je to dvaput, gotovo kao poštapalicu, kao neupitan plod one izreke usađene u svakog od nas još od ranih nogu da je šutnja zlato. Njena se sugovornica još jednom uhvatila razmišljati koliko se neizmjerno zlo može sakrivati pod nepropitanim narodnim mudrostima, kakve već takve “zdravo za gotovo” uzete mudrosti znaju biti.
“Nisam dovoljno naivan da pomišljam kako će ova knjiga promijeniti tijek povijesti i prodrmati savjest čovječanstva. Knjiga nema više moć kakvu je nekada imala.”
Desilo se da je prije toga, u vrlo kratkom periodu, jedan za drugim, uronila u svjetove dvojice autora, koje je obojicu, ma koliko njihovo pismo govorilo o različitim kulturama, mučilo jedno te isto veliko pitanje, barem za one koji u Njega vjeruju. Pitanje je to, njima neshvatljive, Božje šutnje. Šutnje na zlo i ljudsku patnju prouzročenu tim zlom.
Jedan je tome svjedočio… – Onoga strašnog dana, među strašnim danima, kad je dijete pribivalo vješanju (da!) drugog djeteta koje je imalo lice nesretnog anđela, čulo je nekoga iza sebe kako jeca: “Gdje je Bog? Gdje je? Ta gdje je Bog? A jedan mu je glas u meni odgovorio: Gdje je? Evo ga – obješen je ovdje, na ovim vješalima!”
A drugi je, poslije svih ljudskom razumu neobjašnjivih patnji… – A usprkos tim strašnim i nemilosrdnim patnjama prinošenim kao žrtva njemu, Bog je i dalje šutio… ali znam što ćete reći: Njihova smrt nije bila besmislena. Ona je ugaoni kamen… sada uživaju vječnu sreću; …Pa ipak, pitam se zašto je moje srce i dalje ispunjeno tugom? ...Što zapravo želim reći? Ni sam potpuno ne razumijem. Samo to da danas… ne mogu podnijeti taj jednolični zvuk mračnog mora koje izjeda obalu. Iza mračne tišine mora, šutnja Božja… taj osjećaj da Bog, dok ljudi uzdižu svoj glas u patnji, ostaje prekriženih ruku, šutljiv –
ipak na koncu u sebi rezonirao – Ali …nije šutio. Čak i da jest, moj život govorio bi o njemu sve do dana današnjega.
I u tome je sadržan ključ spoznaje. Vjerovali u njegovo postojanje ili ne, sve se svodi na to da On šuti kada šuti čovjek. Kad govori čovjek tada govori i On. Ako je čovjek zakazao govoriti onda kada je trebalo, tražiti razlog za Negovu šutnju u prisustvu zla možemo samo u svojoj šutnji u prisustvu zla. A to na ljudska pleća, ukoliko želi biti i živjeti kao čovjek, stavlja veliki teret civilizacijske odgovornosti, čak i više od odgovornosti - humanističke, sveljudske i nadljudske obveze da se na zlo ne šuti. Jer šutnjom, onda kada se šutjeti ne smije, na cjedilu ostavljamo i čovjeka i Boga (ako u njega vjerujemo/te).
Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra
Uvijek postoje oni koji – “…govore svijetu da je cijela ta pripovijest …pobijenih samo legenda, a svijet će, u svojoj bezazlenosti, povjerovati – ako ne danas, onda sutra ili prekosutra… Oni koji su šutjeli jučer šutjet će i sutra.”
No zašto su šutjeli i zašto šute? Jer je po njima bolje mučat i sebe poštedit problema, jer je po njima šutnja zlato. Ne shvaćajući i ne prepoznajući, začahureni tako u svome strahu, da svojom šutnjom u prisustvu svakodnevnog zla, tom zlu daju prešutno odobrenje, poticaj za njegovo daljnje kancerogeno bujanje. Da će tom šutnjom i okretanjem glave možda kratkoročno i sebično poštediti sebe sada, ali na štetu – drugog i nevinog, a sutra jednako tako i na štetu sebe. I osobno to ne bih nazvala bezazlenošću, nazvala bih to zloćudnim autizmom.
Ukazivati na tu ljudsku šutnju i autizam, znači nositi glavu u torbi. Jer se ljudska vrsta ne voli suočavati sa svojim propustima. Ljudi se ne žele vidjeti u svoj svojoj ogavnosti i okrvavljenosti ispod kože. Oni ne vole da im netko prstom ukazuje na ono najgore u njima što su potisnuli i skrili sami od sebe. Reagirajući u obrani, oni to prepoznavanje i definiranje, u svome potpunom nerazumijevanju, iskrivljeno doživljavaju prijetnjom, moraliziranjem, prijeteće uzdignutim prstom...
Bilo je ljeto, nesnosno vruće, znoj se svima cijedio niz leđa i obraze, pred šalterom se nezadovoljno komešao dugačak red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi. Sve je to za sve prisutne išlo presporo, presporo, taman onoliko presporo da svima kida živce, da ih sve učini bešćutnima i krvoločnima. Smežurana staričica, starinska vešta žene sa sela, marama na glavi, ne baš previše čista, neugodan zadah znoja, drhtave ruke, a u njima račun i zgužvane novčanice: “Sinko, iman nešto ođe, donila san platit, ma ne znan slova, ti mi upiši sinko.” S gađenjem odmičući nos od stakla koje ih je dijelilo, službenica kojoj se obratila, pronašavši u starici razlog sveopćeg nezadovoljstva, spremno i kao iz topa iskoristi svoju priliku za odušak: “Šta je vama, kao da ja nemam pametnijeg posla?! Di bi ja bila kad bih svima upisivala?! Šta ste uopće došli, šta ste vi mislili?! Šta niste nekome dali da vam ispunjava papire nego ste mene našli gnjavit i zadržavat red?!” Ruke na to molećivo zadrhtaju još i više: “Sinko bi ja, ali neman koga. Aj mi ti upiši.” Zvuk gnušanja odsječe joj kao da tjera dosadnu muhu: “Ajde bogati stara di si mene našla, ajde doma, smetaš! Sljedeći!” Red umornih, nervoznih i razdražljivih ljudi u potpunoj tišini gleda u lijevo, u desno, u pod, plafon, pogledi upereni negdje drugdje, svugdje samo ne u poniženu i nijemu staričicu, mlađa žena baš sada nešto traži u torbi, muškarac baš sada šalje poruku na mobitel, nekima je možda i neugodno ali šute, starija žena baš sada proučava umjetnu paprat u kutu, to se njih ne tiče, ionako čekaju predugo, nesnosno je vruće, baba smrdi, zadržava red, pa šta ako se na nju otresa, neka joj je i rekla, ta gdje bi svi bili kad bi tako svi dolazili, njima se žuri, njih nije briga, neka ide doma već jednom, biti će svima bolje ako baba konačno ode doma, ona je kriva ona je za sve kriva.
Nadrkana kravo, tako doma i s materom pričaš, jeli!? – ustajali zrak najednom propara zvonak glas – A i vi svi ostali, vas nije rodila majka?! – gledajući ih sve u oči, iz reda istupi mladić sa irokezicom na glavi, srebrna karičica u nosu, crne marte, iskrzana maja, natpis Ramones, očito punker - Dođi bako, ja ću ti upisat - i uzevši staričicu za ruku išeta s njom na čisti zrak.
Tišina, muk, nakon prvog šoka evo i prvog glasa negdje iz kuta: “Drogaš!” Pridružuje mu se i drugi: “Drogaš nego šta! Ma jesi vidio ti tog majmuna! Nekulturni balavac!” Zatim i treći: “Kako ga nije sram! Narkomanska nekulturna stoka! Đankara prokleta! Sramota! On će nama mater spominjat!? On će nama! Pičkamumaterina! Divljak nadrogirani!” Uskoro svi bruje: “Sramota! Sramota! Zar je to način?! To nije način! Smeće narkomansko! Jesi mu vidija kosurinu?! Jesi mu vidija rećinu u nosu?! Jesi mu vidija rasparanu robetinu?! S kojeg je to brda sišlo?! Na kojim je to drogama?! Kakva je to mladost! Kakva su to dica?! Sve droga, alkohol, tablete! Nema odgoja! Nema kulture! Nema poštovanja prema starijima! To je kriminal! To je smeće! Na šta je ovo došlo?! Smak svita! Sve to treba zatuć! Sve to treba kolcem! Sve to treba na Goli otok!” Sve glasovi koji vrište, koji povlađuju sebi, koji si glade perje, koji službenici daju za pravo, koji jezicima međusobno peru svoj zajednički grijeh. Već su pod bujicom kletvi pokopali i zaboravili i staricu i njeno poniženje, a usput i svoju šutnju, sljepoću, gluhoću i bešćutnost, jer su sad našli novu metu za svoje bijesove, u tom mladiću koji im je rekao što ih ide. Jedino ona starija žena još uvijek proučava onu paprat u kutu, nekako skutrena u sebe, kao da je dobila udarac u trbuh, kao da bi ako je moguće i sama željela postati ta paprat, kao da bi ako je ikako moguće nestala, propala u zemlju, kao da bi ako je ikako moguće sada bila bilo gdje drugdje na svijetu samo ne tu, gdje nažalost jest, među pravednicima.
Da, još jednom velim, tako se dogodio holokaust. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. Zlo je stupalo, a dobri ljudi nisu činili ništa, dobri su ljudi iz straha, interesa ili neznanja gledali u pod, baš tražili nešto u torbi, baš slali sms, proučavali paprat, šutjeli. Dobri su ljudi zakazali.
Slavko Goldstein nazvao je tu ljudsku neosviještenost koja je dovela do prešutnog istrebljivanja cijelih naroda “bolešću koja zamračuje spoznaju i blokira svijest”. Zbog te iste bolesti, ljudi u velikoj i zabrinjavajućoj većini pored zdravih očiju ne prepoznaju ili žmire na zloćudnost sitnih svakodnevnih postupaka koji kroz predrasude zazivaju veliko zlo. Oni naprosto nisu sposobni prokazati zlo. Ili sebično kratkovidno vide samo ono nebitno, ono što im trenutno remeti njihov komfor i sliku samih sebe, ali ne vide ono bitno što ugrožava druge. Iz interesa, straha ili neznanja (nezainteresiranosti) odabiru ne vidjeti kada netko sa minijaturnom pozicijom moći ponižava slabijega od sebe, kada se netko bahato gura preko reda, kada netko nekome psuje cigansku ili srpsku mater, kada netko slobodne žene naziva kurvama, njihovu djecu kopiladi, homoseksualce pederčinama etc., ne vide jer se to njih ne tiče.
Dobri ljudi zbog očuvanja svog komfora odabiru ne vidjeti zlo i time ga potvrđuju. Dobri ljudi time postaju njegovi (ne)svjesni dionici.
Novi problem nastaje kad ih se sa tim suoči. Kad ih se suoči s njihovim udjelom, ma koliko malen i naizgled beznačajan bio, u nekontroliranom bujanju zla.
Verbalni delikt
Brutalna je istina – da ljudi ne vole čuti brutalnu istinu. Istina je po njih neugodna. Sramna. Ona zadire i ruši njihove male začahurene svjetove u kojima se sve to njih ne tiče i u kojima oni sa tim nemaju nikakve veze. Ona ruši njihove svjetove u kojima nema njihova djelića odgovornosti. Nitko ne voli slušati o svojim obezama i propustima. Tada riječi bole.
Words like violence
Break the silence
Come crashing in
Into my little world
Painful to me
Pierce right through me
Can't you understand
Oh my little girl
Words are very unnecessary
They can only do harm.
Ako se već mora izreći, a po njima najbolje da se o njoj šuti, ljudi žele da im se gruba istina upakira u celofan, izrekne lijepim riječima, po mogućnosti servirana uz poljupce i ispriku, jer ih se eto nepotrebno uznemiruje grubim vijestima. Ali opet ni slučajno da zbori o onim njihovim djelićima odgovornosti.
Što se događa onima koji zlo vide i o njemu ne šute? Takvi su optuženi za verbalni delikt, takvi su zbog imenovanja zla sami optuženi za zlo, jer su zlo imenovali. Za prozvane je mladić s irokezicom nekulturni divljak i narkoman, jer ih je uhvatio u ne djelu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su moralno i ljudski podbacili u svakom pogledu, jer ih je uhvatio u trenutku kada su imali priliku pokazati ljubav prema najmanjem od svih, prema bližnjemu svom - a nisu, on je za njih divljak jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio. A zato jer ih je svojim postupkom istupanja iz reda posramio, na njega su izrazito kivni. Za njih je isključivo on oličenje podmuklog zla, koje se onoga vrućeg dana uz njihovo prešutno odobrenje doista dogodilo. A njegov drugačiji izgled savršeno im je poslužio kao samorazumljiva potvrda njegove krivice, njegova otpadništva (kao što bi im za progon poslužilo i bilo što drugo).
Zašto to dobri ljudi čine? Zašto dislociraju zlo sa sebe na njega? Jer jedino na taj način pred sobom mogu opravdati svoju šutnju (kad se šutjeti nije smjelo), kroz mladićevu navodno neprimjerenu reakciju, dakle prebacivanjem krivnje sa sebe na njega. Alibiranjem svoga zla njegovim izgledom, rječnikom, manirima. To čini njihova podsvijest koja je, suočena sa svojim propustom, spremna učiniti sve, apsolutno sve, samo da se njihova zamračena i uspavana svijest ne suoči sa vlastitom krivicom - pa su spremni zavarati i sama sebe, odnosno vlastiti um. A kako? Pa okrivljavanjem onoga tko ih jasno vidi. Obezvređivanjem glasa koji nije šutio kao što su šutjeli oni. Opravdavanjem da šute svi, a da onaj tko ne šuti očito može imati i sigurno ima samo loše namjere (da "očito" s njim, a ne s njima, nešto nije u redu).
Nema sreće ni ljubavi
Jer svi se boje istine
I riječi nisu iskrene
Jer svi se boje istine
I smeće je pod tepihom
Jer svi se boje istine
A gladni smo i jadni smo
Jer svi se boje istine
Priznaj samom sebi
U trenutku istine
Da bole riječi iskrene
U trenutku istine
Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se šutjeti ne smije. Osobno ni jednu grubu riječ ne smatram ni izbliza toliko vulgarnom, kao što zloćudnom i vulgarnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
J'accuse! - vikao je Zola prije 114 godina. Optužujem za rasizam i antisemitizam, imenujem i optužujem za zlo sve one koji optužuju nevinog Dreyfusa, sve one koji su mu prišili zločine koje nije počinio, samo na osnovu njegova podrijetla! Upleteni naravno, a upleten je bio cijeli državni aparat, nisu htjeli čuti po njih vrlo neugodnu istinu, niti su htjeli da se za nju čuje, a Zolu koji ju je izgovorio trebalo je ušutkati. Po onoj - Drži jezik za zubima! No Zola je ipak izrekao istinu, koliko god da je brutalna bila, i bijegom u Englesku od tamnice spasio vlastitu glavu.
I zbog toga je doista opasno ne držati se većinske zavjere šutnje. Opasno je suočavati “dobre ljude” sa njihovim propustima i krivim postupcima. Jer je ljudska sljepoća i odbijanje samospoznaje izuzetno tvrdokorno, agresivno. Progledati bi značilo spoznati vlastitu odgovornost, a ona je većini neprobavljiva, jer bi značila priznanje vlastita grijeha šutnje. Još ako to činite nemilosrdno, ako o istini progovarate brutalno otvoreno, onda ste pogotovo nastradali. Istinom se zamjeriti “dobrim ljudima” znači staviti glavu na panj, dati im sjekiru ili omču u ruke.
Ljudi u svome izbjegavanju bilo kakve neugode izazvane neželjenom introspekcijom, zamjeraju onome tko im u lice baca brutalnu istinu. Pored zla koje im se događa pred očima i pred kojim zatvaraju oči, oni zahtijevaju rukavice, ljubaznost, lijepo postupanje, kulturu. Oni u svome samozavaravajućem snu nipošto ne žele da ih netko zgrabi za ramena, protrese i grubo probudi, već da ih ljubazno tješi, s njima suosjeća, priča bajke o njihovoj dobroti i pjeva im lijepe uspavanke, a po mogućnosti na zvučnike pušta i smirujuću klasiku. Sve drugo (drugačije) smatraju vulgarnim nedostatkom kulture. Sve drugo smatraju prijetnjom.
_Uglađenost zla vs. Ružnoća istine_
Svjedoci tvrde da je bio izuzetno uglađen, govorio je ljubazno i tiho, nikad nikome nije uputio ružnu riječ, uvijek besprijekorno obučen, pomno začešljan, koristio je pomade, visok, taman, zgodan, miljenik žena, nije skrivao zvoju zaljubljenost u umjetnost, dičio se svojim poznavanjem klasične glazbe, na poslu je često preko razglasa puštao Wagnera, pravi gospodin. Sve je na njemu odisalo, što bi rekli, gospoštinom, jer se pomno trudio da u javnosti njegova pojava prednjači kulturom. Upravo je takav, uglađen, savršen i kulturan stajao i na onom uzvišenom podiju u bijeloj doktorskoj kuti, razvrstavajući tankom dirigentskom palicom žene od muškaraca. Iza njega se u zrak visoko dizao dimnjak spalionice iz kojeg je kuljao gust dim. Njegov je posao bio biti Mengele.
Jednom davno kolegica je promišljala: „Ja sam od onih koje dugo šute dok dobro ne procijene situaciju. Sumnjam da bih i ja podigla glas, jer me moja urođena patološka pristojnost sprječava u tome. A to onda iskorištavaju oni koji su patološki nekulturni.“
Na što sam nadopunila: „Osobno smatram kako smo mi na tu pristojnost programirane od malih nogu, a donosi nam počesto više štete nego koristi u životu. Jer dok smo mi pristojne, dotle beskrupulozni gaze preko leševa i nas. Vjerujem da se takvima sve u životu vrati, ali tko će vratiti one leševe preko kojih su prešli...“
Zloćudnost i nekultura tog beskrupuloznog patološkog zla upravo je u tome da koristi našu usađenu patološku pristojnost i da podlo iskorištava onu usađenu misao kako je šutnja zlato koja mnoge čini invalidima u neophodnoj osudi zla. Zlo je najobjesnije baš onda kad na nju računa i kad dobija našu šutnju, pristojnost i neuzvraćanje. Osobno se stoga ne kolebam, kada to ocijenim nužnim, opaliti mu šakom u nos.
Uglađeni Doktor je slušao klasiku. Bio oličenje kulture. Zapravo je bio oličenje cijele smrtonosne ideologije, koja je silno držala do toga da je se smatra kulturnom, pokroviteljicom umjetnosti, neokaljanom, čistom. Pa je to opet nije priječilo da (ne)kulturno šalje ljude u plinske komore. Dapače. Činili su to uz zvukove valcera. Činio je to Doktor uz kurtoazno ćaskanje sa logorašicama osuđenima na smrt, koje nisu vjerovale da tako pristojan čovjek može činiti neopisive zločine, dok i same nisu postale nesretne žrtve njegovih monstruoznih eksperimenata. Do tada nikad viđeno, monstruozno zlo, cvalo je upravo pod jednako monstruznom krinkom/licem kulture, rada, reda i ljubaznosti. I kamo sreće da ga je netko na vrijeme opalio po nosu.
Ljudi žive u opasnoj zabludi kada djetinje-naivno zamišljaju zlo isključivo kao prljavo, glasno, ljuto, siromašno, nekulturno, vulgarno. Žive u potpunoj zabludi kad misle da nekoga, a i njih same, osobna pristojnost, poznavanje i držanje pravila bontona, pravila lijepog ponašanja, alibira od zla. Najveće zlo mami baš kao što se djecu mami slatkišima, širokim osmijehom, slatkorječivošću, ljepotom, divnim obećanjima. Ono se krije pod savršenom bijelom kutom i uglađenim riječima, minijaturnom pozicijom moći za kakvim šalterom, poslušničkim mentalitetom, pod krinkom građanske uglađenosti i kulture.
Stoga ni jednu grubu a istinitu riječ koja prokazuje zlo, ne smatram ni izbliza nekulturnom, kao što nekulturnom, zloćudnom i tragičnom smatram ljudsku neosviještenost, sljepoću i šutnju na zlo koje nam se događa pod nosom.
Sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj odvode nevine u plinske komore, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj mrcvare nevine u kazamatima, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj linčuju različite, sve dok kraj nje i zahvaljujući njoj na bilo koji način stradavaju nedužni, civilizacijska je dužnost svakog čovjeka da je bez krzmanja, gdje god da je prepozna, u kome god da je prepozna, svim sredstvima, i nogama i rukama, pokazuje i prokazuje kao krimen, nju, zloćudnu i suodgovornu - šutnju.
Činjenica da svi šute nikako ne može zamagliti ono što se jasno vidi, niti može pokolebati odlučnost ispravnog čovjeka. Ako će to probuditi i osvijestiti neosviještene ljude, istinu treba vrištati sa krovova, valja im je gurnuti u lice.
I s tim u sjećanje prizivam svoj omiljeni filmski kadar, koji bez ijedne izgovorene riječi, istodobno govori koliko šutnja može biti plemenita, a opet, da u životu svakog čovjeka (ne jednom) osvane vrijeme i mjesto kada je civilizacijski imperativ - ne šutjeti.
U prethodnom sam postu govorila o dnevno-političkim manipulatorima koji ne prežu ni pred čim kako bi ostvarili svoje ciljeve i koji se ne ustručavaju koristiti tuđu nesreću za vlastiti (najčešće politički, a time naravno i materijalni) probitak.
Sada promotrimo konkretan primjer. Ovih su dana primjeri brojni, ali usredotočimo se na jedan.
Naša je Škabrnja u Domovinskom ratu postala na neki način simbol stradanja kao i Vukovar, jer su srpske snage masakrirale njene stanovnike i potpuno sravnile selo sa zemljom. Škabrnjani nose strašne ratne traume, ali to ne može opravdati ovakvo ponašanje toliko godina poslije rata i prema ljudima koji s njihovim traumama nemaju nikakve veze.
Predsjednik HR je potom zatražio očitovanje službi i tu bi priči bio kraj da se komentarom nije osjetio pozvan nadovezati i zastupnik Boro Grubišić iz HDSSBa, koji se prigodno složio da događaje kraj Škabrnje treba osuditi, ali ne i s ministričinim stavom da se takvi događaji odražavaju na sliku Hrvatske u svijetu:
– I osobno žalim i osuđujem svaku vrstu diskriminacije, pa i ovo što se dogodilo u Škabrnji, rekao bih u jednom izoliranom imovinsko-ekološkom sporu koji se tamo dogodio, koji ima i elemente diskriminacije – kazao je Grubišić te dodao da ipak ovaj izolirani slučaj ne bi trebao imati preozbiljnu refleksiju u inozemstvu.
Kakav bi tek bljesak trebao biti nakon odluke Sarkozyja o deportaciji Roma iz Francuske, i to na tisuće njih? Prema tome, ovaj izolirani slučaj, koji ne podržava ni hrvatska Vlada ni Sabor ni itko od nas, ne može imati refleksiju prema van – zaključio je Boro Grubišić.
Kada netko govori, treba uvijek pažljivo slušati što govori, ali i tko to govori. Odnosno iz čijih usta izlaze poruke i parole. Time dolazimo do one manipulacije i političke demagogije o kojoj je bila riječ u prethodnom postu.
Boro Grubišić jedan je od onih sedam hrvatskih saborskih zastupnika koji su se, prije najavljenog zakona kojim se ukidaju povlaštene mirovine - na jedan dan umirovili da bi sebi osigurali povlaštene mirovine. Član je HDSSBa (Hrvatskog Demokratskog Saveza Slavonije i Baranje), stranke čiji utemeljitelj i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš trenutno izdržava zatvorsku kaznu u BiH, a u koju je pobjegao pred zakonima hrvatske države, na koje se HDSSB poziva.
Boro Grubišić zastupnik je Hrvatskog sabora iz redova stranke koja se dakle ne odriče svoga utemeljitelja osuđenog ratnog zločinca, niti njegovih sramotnih zločina (provođenje mučenja i likvidacije srpskih civila) koje očito ne priznaju zločinima, i koja je svojim programom i sloganom (Za svoje!) izrazito nacionalističkog, te protu EU predznaka.
Što to HDSSB dakle želi poručiti, koristeći škabrnjski incident kao izgovor? I što je to Boro Grubišić, poslije naizgled politički korektne osude svake vrste diskriminacije, zapravo svojim komentarom rekao, i što je možda još i važnije - želio reći?
Samo izolirani slučaj?
Jedan izolirani imovinsko-ekološki spor? Koji ima elemente diskriminacije? Boro srcati, ma jel` se ti to sad ozbiljno praviš glup?! U zemlji u kojoj se i jednog predsjednika pogrdno naziva/lo Ciganinom? U zemlji u kojoj romske djevojčice ne mogu odrađivati školsku praksu jer su Ciganke? U zemlji u kojoj je nekoga i nešto pogrdno okarakterizirati kao ciganluk, ciganskim, cigančenjem, crnim ciganinom posve uobičajena razgovorna poštapalica? U zemlji u kojoj mještani bagerima, kanalima, žicom, ogradama izoliraju romske susjede? U zemlji u kojoj tjeraju „Cigane koji su Cigani pa neka su i od zlata“ jer „u Škabrnji od pamtivijeka nisu živjeli ni Srbi ni Romi, pa neće ni sada“, a sve to po onoj narodski omiljenoj i opjevanoj nećete u..., niste ni prije ? Update: U zemlji u kojoj se osnivaju Krizni stožeri za zaštitu od Roma ?
Ma izoliran slučaj malo sutra.
Sveprisutna netrpeljivost (i predrasude) prema drugačijima, u ovom slučaju Romima (a mogli su biti i Srbi, Kinezi, Afrikanci, muslimani, homoseksualci, Jehove ili mali zeleni), nikada među ljudima nije bila izoliran slučaj. Ona je pravilo.
Stoga, što zapravo Boro Grubišić govori kad izgovara neistinu o izoliranosti slučaja? Pa on unatoč izgovorenim riječima da osuđuje zapravo ne osuđuje, odnosno, parafrazirajući samog Boru Grubišića, osuđuje - ali u elementima. On bi sudio ali ne sudio. On bi želio biti politički korektan prema Romima jer je eto to in ali da istovremeno ostane politički nekorektan prema Srbima. On bi sudio zločin ali slavio ratnog zločinca. Boro Grubišić je dvosmislen u situaciji u kojoj dvosmislenosti ne smije biti, on bi želio sjediti na dvije stolice jer je politički demagog koji skuplja poene gdje god stigne. On problem nastoji uvredljivo umanjiti i neukusno podmesti pod tepih izoliranog imovinsko-ekološkog spora. On nastoji klasičan rasizam svesti pod rijedak slučaj te imovinske i ekološke probleme, koji se inače rješavaju propisima uređene države, a sigurno ne progonom gnjevne rulje kojoj imovinska i ekološka pitanja ne mogu biti izgovor, niti alibi, niti pokriće za evidentan šovinizam.
Da, Romi se većinom bave skupljanjem i prodajom metalnog otpada. Od toga njihove brojne obitelji žive. Kad i ako to djeluje štetno po okoliš, kad i ako to nekome smeta, posao je uređene države određivati pravila koja će je (u)činiti uređenom, bez gaženja ljudskih prava. Ako skinsi sutra sebi uzmu za pravo pretući nekog crnca pod izgovorom da je bacio zgužvani papirić na cestu umjesto u kantu za recikliranje papira, to ne znači da su skinsi ekološki zabrinuti i odgovorni građani, već su i dalje rasistički debili koji se služe neviđeno glupim izgovorima da bi opravdali svoj rasizam. Stoga izgovora za škabrnjski šovinizam i ksenofobiju po osnovama imovine i ekologije (jednako kao ni po osnovama ratne traumatiziranosti) ne može biti.
Mnogi će bez da trepnu reći - nemam ništa protiv homoseksualaca, ali ne bih volio u obitelji imati jednog. Ili - nisam rasist, ne volim prolaziti pokraj crnaca ne znam zašto, ali ja nisam rasist. Ali čekaj malo, ako nemaš razloga za to, ako su tvoji razlozi potpuno iracionalni, što je to onda nego homofobija ili rasizam? Kako svijet uopće zamišlja homofobe, rasizam, rasiste? Kao čudovišne zakukuljene i lako prepoznatljive ku-klux-klanovce koji po cijeli dan šetaju naokolo sa omčama i zapaljenim bakljama u ruci? Ne mili moji, ne. Rasisti jesu i mile bakice i brižne majke i odgovorni očevi i inače mirni suseljani koji su u svemu naizgled super, samo što iz nekog iracionalnog razloga ne vole biti u blizini crnaca, Roma, homoseksualaca itd. To jest rasizam. A čudovišna je njegova svakodnevna ni po čemu prepoznatljiva bezličnost.
Samo elementi diskriminacije?
Nadodajući tek na kraju svog komentara i možebitne elemente diskriminacije, dakle ne čistu diskriminaciju, nego samo njene neke elemente (brojive u promilima valjda) – Boro Grubišić se, recimo to sad i otvoreno, izruguje dobrom ukusu, razumu i žrtvama škabrnjskog slučaja. No da ne brojimo sad samo elemente diskriminacije, zbog lakšeg razumijevanja onog o čemu govorim, možemo mi krenuti i obrnuto. Hajmo recimo ustanoviti koliko postotaka od količine kamenja koje je letilo prema romskim prikolici/ama nije imalo elemente diskriminacije? Ako je već Bori Grubišiću moguće ono nemoguće pa i klasičnu diskriminaciju umanjivati na njene elemente, onda mu ne bi trebalo predstavljati problem da identificira elemente kolaca, žice, prijetećih telefonskih poziva i letećeg kamenja koji u škabrnjskoj diskriminaciji recimo nisu bili diskriminatorni. Voljela bih od zastupnika Bore Grubišića čuti to objašnjenje.
No Boro Grubišić u umanjivanju škabrnjske sramote ne staje samo na „izoliranom imovinsko-ekološkom sporu sa elementima diskriminacije“, on čini i korak dalje. On se zapravo češe gdje ga svrbi.
Francuska čitaj EU
Nema refleksije - tvrdi, tješi i s govornice uvjerava tako Boro Grubišić sebe, svoju stranku i sve Hrvate. Nemušto prikrivajući kivnost na to inozemstvo kojemu paranoično zamjera neprijateljstvo prema malenoj Hr. Uvjerava nas pri tom kako neće oni nas (a oni su EU), da neće svi ti EU nacisti, taj Sarkozy, ti Francuzi, taj vanjski No1. neprijatelj Hrvatske, ma neće oni nas špotati, ne zato što nemaju zašto (ta čak je i Boro prisiljen priznati da postoje ti nesretni elementi diskriminacije) - nego neće jer ne smiju! Neće taj vanjski No1. neprijatelj Borine stranke i njenog utemeljitelja reći ništa, tvrdi sa govornice lijan Boro dok se u sebi smješka misleći da je EUovce uhvatio u nečemu što sada i Hrvatima daje alibi za krimen. Jer ta kako bi se oni usudili suditi nas zbog ove zanemarive šačice izoliranih Cigana, kad sami Francuzi iz zemlje istjeruju na tisuće! Neće nas EU zbog toga zvati na red. Tako veli Boro. Grubišić naime hrvatski rasizam pokušava pokriti deportacijom Roma iz Francuske, dakle francuskim rasizmom.
Je li progon francuskih Roma krimen, jest. No to ne alibira Hrvate od progona hrvatskih Roma. A Boro bi upravo tim ucjenjivao i trgovao, jednim krimenom za drugi - Ako oni tako mogu postupati, šta nam mogu predbacivati. Pa ako Francuzi to čine u velikim brojevima, ta što je ovo kod nas u sići. Oni tamo ne smiju reći ništa, jer su i sami rasisti i imaju držati jezik za zubima, ma što god se ovdje dešavalo! Romi bili linčovani, Srbi plutali rijekama, svejedno. I to otkriva da Boro škabrnjske postupke prema Romima uopće ne smatra bitnom stvari, već nebitnom sitnicom. Razumljivom ratnom i poratnom traumom. O kojoj nema potrebe trošiti riječi, niti je prenapuhavati do diskriminacije, kad su eto prisutni samo njeni elementi. Ta što je to par kamenovanih Roma u usporedbi sa tisućama deportiranih francuskih. Ništa. Ali takva trgovina Boro, to no pasaran.
To je sramota, da jedan Rom ovako može posvađati cijelu Hrvatsku - ogorčeno reče načelnik općine Škabrnja nakon čega je poklopio slušalicu zapitavši se kako ćemo mi na takav način u Europsku Uniju.
Ma da, ima naš čoek pravo, za sve su krivi Cigani, da jedan Rom, zamislite, da jedan najobičniji Cigo, ma čak niti Židov niti Srbin, nego jedan najbezvezniji Cigo pa da posvađa sveti hrvatski rod. Zaista-zaista, ta kako ćemo tako posvađani u EU?! Nije nama Rvatinama problem rvacki rasizam (to je ionako zadaća i potvrda pravog Rvatine da tu i tamo zatuče kakvog cigu, pedera, čedu, četu i svake take), nego je problem rvacko nejedinstvo, to je priko velkička mana ´el, baš oti sotone i crveni-žuti-zeleno-crni vragovi i nutarnji i vanjski neprijatelj, baš oti zlikovci koji nit išta piju, nit išta iziđu, nit sunca vidu, nege samo našoj svetoj Rvackoj danonoćno radu o glavi. A bogati, a nu.
I u tom grmu leži zec. Nije Boru Grubišića niti njegov HDSSB briga za protjerane hrvatske, a još manje za protjerane francuske Rome. Oni brinu za ljudska prava jednako kao što je brinuo i utemeljitelj njihove stranke dok je svojim žrtvama niz grlo točio kiselinu iz akumulatora. Ma jok, oni se samo preko Roma žele izreklamirati, nabaciti još jednim kamenom na EU, na svog trenutnog glavnog neprijatelja, na razarača jedinstva svih Hrvata (isključivo zbog čijeg je pritiska utemeljitelj njihove stranke klisnuo preko granice i sada čuči u zatvoru zbog počinjenih ratnih zločina), na vanjskog No1. nemesisa Hrvatske (poslije Srba) - koji im zapravo daje razlog za postojanje i laprdanje. Na koncu, bez nekog izmišljenog neprijatelja ne bi ni njih bilo. Njih uopće nije briga za Rome ni krše li se njihova ljudska prava. Njih uopće nije briga ni što će i kako svijet to komentirati. Oni samo žele reklamu, teatralno, pred očima kamera, kobajage papreći tom zamišljenom EU neprijatelju, javno mu prijeteći pesnicom sa govornice u prazno (Ne smijete! Neće/te!), da hrvatski narod još jednom vidi tko je tu na hrvatskoj političkoj sceni pravi Rvatina i domoljub, a tko neprijatelj Hrvatske i stoka sitnog zuba. Da hrvatski glasači, koji gledaju prijenose sjednica, jasno vide za kojeg to politički korektnog i domoljubnog rvackog junačinu (u elementima) treba ubuduće glasati, osigurati mu novi mandat, fotelju i naravno... povlaštenu mirovinu.
Za svoje! ...fotelje
A to je jedini cilj tih njihovih dnevno-političkih manipulacija koje u zadnjim tekstovima seciram - neprestanim laprdanjem o biločemu postići da se izmanipulirani i preopterećeni (hrvatski) narod niti u jednom trenutku ne dosjeti i ne zapita koja je uopće svrha postojanja i financiranja takovih stranaka i demagoga.
Šapnut ću vam nešto, ali slutim da već znate... svrhe nema.
Tek se utišao zadnji val periodičnog manipuliranja stratištima i žrtvama, vrlo neukusna i na ovim prostorima nažalost redovita rabota, a slijede već nove drame i nove prilike za manipulaciju. Nema veze što ovaj put nije riječ o mrtvima već živima. Ionako će i svi živi jednom biti mrtvi, a nestrpljivost potrebitih ne dopušta čekanje da žrtve pomru. Ratne i poratne žrtve, vojnici, civili, nesretni radnici, nezaposleni, svejedno. Manipulatorima streljivo za manipulaciju treba sada, pa kakvo bilo, jer sad se valja pobrinuti za vlastite fotelje. Otud javno i hitro uzimanje u usta tuđe nesreće dok se ona još događa, lažna potpora sa govornica pred očima kamera, glumljena sućut, izražavanje duboke zabrinutosti, iskazivanje zgroženosti i tuge. Sve po istom receptu. Kako ne uspoređivati, kad je vidljiv potpuno isti obrazac ponašanja, kad se čuju na dlaku iste izjave, nad mrtvima i živima (onima koji u tuđoj nesreći vide korist je svejedno, oni samo revno žanju plodove posijanog gnjeva)...
Zato ne pijem, ne pijem tu javnu i naravno medijski razvikanu sućut, zabrinutost, od nje nikakve vajde, ona je laž, manipulacija, oglašavanje isključivo (zbog) vlastitog interesa, ona je proračunatost i sebičnost.
Razmišljam koliko je i je li uopće usporedba neumjesna, ali neumjesnost leži negdje drugdje.
Ona leži upravo u toj profinjenoj, a zapravo neukusnoj i zloćudnoj manipulaciji, koju se uzima zdravo za gotovo, koju se nažalost na ovoj svakodnevno-životnoj bazi ne prepoznaje, koju se drži normalnom, koju se proklamira i kamuflira domoljubljem, sućutnim kršćanstvom, društvenom brigom, angažiranošću, dokazom civiliziranosti i kulture, a ona je sve suprotno od toga. Ona je vulgarna uvreda upravo žrtava, i mrtvih i živih, koje se olako uzima u usta.
I umjesto da se poklope ušima, manipulatori se bahato i samouvjereno pred očima kamera bave skupljanjem poena navodno brižno polažući cvijeće na grobove, vijoreći s govornica barjake potencijalnih revolucija, jačanjem vlastitih političkih pozicija preko životnih drama drugih (za koje ih uopće nije briga). Samouvjereno, jer to mogu, jer mase to piju, jer populizam kupuje alibi, naklonost, aureolu pučkih tribuna, dušebrižnika, javnih sućutnika.
No žrtve zločina (ratnog, poratnog, vjerskog ili gospodarskog) koristiti kao argument opravdanja drugih zločina, ne znači svim tim žrtvama odavati počast niti boriti se za njihovo dostojanstvo. Upravo suprotno, takvi ga sućutnici prvi svojim politikantskim namjerama gaze.
Nadjačavanje, nabacivanje, natjecanje, trgovanje brojevima. Brojevima za koje se zaboravlja da su ljudi. Klasično besramno i ružno korištenje/manipulacija, u čisto dnevno-političke svrhe. I od strane političkih stranaka, i zloćudnih pojedinaca, i državnih i vjerskih institucija. Koje uopće ne razmišljaju o žrtvama kao ljudima, već samo kao o prilici za vlastitu reklamu. To nije davanje pijeteta, to je vulgarno vrijeđanje svih žrtava čijim kostima ni u grobovima, ali ni u očaju životnih drama na ulicama ne daju mira, već se njima preko ekrana i mikrofona nabacuju kao mecima i blatom.
To dakle nije odavanje počasti ili briga za ljudska prava, to je opet velim - manipulacija. Preko mrtvih ili živih, manipulatorima je svejedno kako i preko koga doći do moći. Takvi se ne ustručavaju javno kupoprodavati, niti licitirati kosti i meso, mrtve i žive. Usporedba je stoga moguća, otvaraju joj put svojim beskrupuloznim postupcima.
Nemoj. Nemoj prijatelju tom rečenicom kupovati moju naklonost niti propusnicu za svoju misao u mojem dvorištu. Nemoj ni jednom rečenicom. Zbog toga se osjećam neugodno. Svetokravski. I pokradenom za tvoje ideje. Ja ne želim da ti misliš kao ja, već priželjkujem upravo suprotno - da misliš svoju autentičnu misao, i želim je čuti, čak i ako će ona s vremena na vrijeme ukrstiti koplja s mojom. Previše istih ja, pa bilo ono moje ja ili tvoje ja ili nečije treće ja, tvori nerealno i opasno jednoumlje, totalitarizam kojeg ne mogu ni primirisati. Budi stoga svoj do kraja.
Ono što ti želiš reći je da dijeliš sa mnom vjeru u iste civilizacijske vrijednosti, da prepoznaješ i neka svoja razmišljanja u nekim mojim pogledima na svijet i da, prepoznajući sve to, želiš moja promišljanja nadopuniti svojima, ali iz drugačijeg kuta, iz drugog iskustva, jer ipak sliku vidiš nešto drugačije, dakle ne potpuno isto.
Budući da već prepoznajem i znam kako su one ljudske vrijednosti do kojih držimo jednake, to je dovoljno. Nije ti potrebno mahati bijelom identifikacijskom zastavicom „istosti mišljenja“. Ja već znam da tvoja misao iz drugog kuta, koja će se o da - ponekad i ukrštavati s mojom, nije izrečena s namjerom napada, iz pozicije „nemisli“, već da je više nego poželjna nadogradnja, nadopuna, širenje zajedničkih vidika. Sad i ti znaj da znam. I znaj da je takvu pozdravljam, da joj se upravo veselim. Bez obzira što se možda kosi s mojom i baš zato što se kosi s mojom! To košenje otvara priliku za propitivanje, raspravu i obostrano učenje. I zato se ne ustručavaj, slobodno reci što želiš reći, bez uvodnih pozdravnih formi, invokacije, superskripta i apostrofa. Poštujmo misao jedno drugog tako da si ne dijelimo suvišne laske (rekoh suvišne, no dopustimo ipak našim ljudskim ezima pohvale bar malo, pa i pitaru ponekad treba čaša vode, zar ne) naš otvoren um će biti dovoljan.
I ne brini da ću tvoju misao, jer je „neista“, greškom zamijeniti s nemišlju. Nemisao je nešto sasvim drugo, nemisao je prepoznatljiva, zlokobna, pokvarena i šuplja. Ona zatire sve one civilizacijske vrijednosti do kojih, u različitosti naših mišljenja, zajednički držimo. Pred njom i kontra njoj, i moja misao i tvoja misao stoje kao jedan. Ne jedna, već jedan. Jer temelj naše misaone platforme počiva na univerzalnim vrijednostima, pa iz koje god pozicije nas dvoje sa nje gledali, i ti i ja prepoznajemo ono što ih ruši.
Pa čemu suzdržavanje pobogu, zar slika nije mogla biti i strašnija, font krvaviji, a naslov još dramatičniji?! Tu se negdje slobodno mogao nabaciti i cereći Skeletor, nije naodmet.
Čitati kao opaku ironiju, naravno.
Blah, kad moram reći, još jedan domaći portal čiji link zbog opetovanog senzacionalizma bacam u škovace. Mislim stvarno, proces gubitka publike zaustaviti i obrnuti jeftinim senzacionalizmom? Heh stani malo, pa to ne uspijeva ni Blogu.
Bombastični naslovi koji pucaju na ljudske strahove i dohranjivanje niskih strasti možda će donijeti veću posjećenost i privući veće promatračke brojke, kao što ih morbidno privlače i zgažena tijela na autocesti, ali kakva je to publika i zar se tomu teži? Kvalitetan čitatelj na takav se sajt(ove) sigurno neće vratiti. Jesu li pak spremni za one koji će se sjatiti? I što je slijedeći korak, nekritički udovoljiti svim budućim zahtjevima, do kraja stisnuti papučicu gasa, namjerno zgaziti pješaka (po mogućnosti baš ove koji traže kvalitet), prodaja ulaznica za fanove i navijače? Mah, i to je već provedeno u praksi.
Vidim postala je uobičajena stvar u ime profita žrtvovati profesionalnost, etiku, srozavati kriterije, pribjegavati magiji i trikovima. Ali! Biranje opsjenarskog puta dvosjekli je mač.
Dok putujem na duže pruge, navikla sam od filmova koji se prikazuju u autobusima ne očekivati puno. Većinom se u playerima vrti nešto po izboru šofera, a što se izbora šofera tiče, o zloglasnosti njihovih već i glazbenih izbora ispisane su stranice i stranice mučeničkih svjedočanstava istraumatiziranih putnika. Šoferski ukus nije puno sofisticiraniji ni što se filmova tiče, obično su to neke isprazne seagalovsko-akcijske vratolomije ili povraćotine poput Sexa i grada kupljene na kiosku za 19,99kn. Takvi celuloidni uratci od putnika ne zahtijevaju uključivanje mozga, već osiguravaju popunjavanje višesatnog praznog hoda kroz navodnu filmsku razonodu (po meni još jedan oblik mučenja i tjeranja putnika na povraćanje, ali dobro, mene se ne pita).
Moj je lijek za takve torture, automatski prelazak u spavajuće stanje hibernacije. Pobjeći iz busa ne možeš, buljiti u daleke horizonte također ne možeš dovijeka, najefikasnije je zabaciti glavu i zatvoriti oči, a povrh čela nabaciti kakvu kapu ili šal. No ovaj su put moje oči ostale prikovane za ekran.
Radnja se naime počela odvijati u Bosni. Vidim strani film, djeluje američki (zapravo je kanadski), Bosna je naravno studijska, snimljena tko zna gdje, ali jasno i glasno riječ je o ratnoj i postratnoj Bosni, sve odreda glumačka prva liga, oskarovci, poneke scenarističke nespretnosti ali vrhunska produkcija, prizorima defiliraju Štrumfovi (kako smo ih već za rata zvali), dakle uloga UNa u BiH, ali film meni do sada potpuno nepoznat i nerazglašen. Pitam se zašto? I gledam dalje...
Film definitivno nije Sex i grad. Film težak. Mračan. Na momente mučan. Ali ne mogu svrnuti oči sa ekrana, priča mi je itekako poznata i čudim se kako za razliku od nekih nije razvikan, a trebao bi biti. Po neobičnoj tišini koja je zavladala, osjećam da i ostatak autobusa netremice prati radnju. Sa svakom novom scenom postaje sve jasnije zašto nije razvikan.
Film Zviždač/The Whistleblower sa oskarovkom Rachel Weisz u naslovnoj ulozi naime govori o trgovini bijelim robljem pod pokroviteljstvom UNa u BiH. Film govori o svim onim nesretnim ukrajinskim, istočnoeruposkim i domaćim djevojčicama i ženama, koje su moderni trgovci robljem, ratni profiteri i psi rata, kroz lanac trgovine bijelim robljem, na prevaru dovukli u BiH i tjerali na prostituciju u noćnim barovima i restoranima, cajkaškim i plesnim klubovima, a koje su uglavnom posjećivali pripadnici međunarodnih misija.
Film je snimljen prema istinitim događajima zasnovanima na iskustvu i knjizi Amerikanke Kathryn Bolkovac, koja je radeći u snagama UN-a BiH kao istražitelj, razotkrila nevjerojatnu istinu o privatnoj tvrtci DynCorp, koja je po ugovoru sa State Departmentom, angažirala i štitila policajce UN-a koji su svi bili dio lanca trgovine bijelim robljem.
Nakon što je progovorila o trgovini ženama i seksualnom iskorištavanju i nakon što je razotkrila upletenost čak i visokih dužnosnika međunarodnih snaga, Kathryn Bolkovac je dobila otkaz.
I zato film nije razvikan, jer dira u osinje gnijezdo. Progovara o nečemu mučnom i sramotnom što bi svijet htio zaboraviti i gurnuti pod tepih. Govori o nečemu zbog čega je velikim igračima neugodno. Masovna silovanja, trgovina bijelim robljem, prisilna prostitucija. Muški spolni organ koji u ratu i ratnim okolnostima postaje pištolj, puška, nož. Penis kao oružje potpune nadmoći, oružje potpuna poniženja.
Razmišljam kako je žrtve rata, a pogotovo žene, jezivo lako gurnuti pod tepih. Nekima gotovo prirodno. Što je to, često se pitam, što je to što u očima agresivnog muškarca, u ratnim okolnostima, ženu čini lakom žrtvom? Gotovo samorazumljivom žrtvom? Žrtvom koja je prva pri ruci? Što je to i kakav je to klik u muškoj glavi, koji ženu iz osobe pretvori u savršeni predmet iživljavanja, poniženja, uništenja? Klik koji, svakom muškarcu ravnopravno ljudsko biće - ženu, u njegovim očima pretvori u krpu, najobičniji komad mesa. U robu i roba kojeg se može gaziti, masovno silovati, kasapiti, njome raspolagati kao predmetom, prodavati, kupovati, mučiti, zatući je kao psa. Valjda onaj isti klik koji ženu oduvijek vidi kao krpu, kao komad mesa kojeg se može gaziti i silovati, kao predmet kojeg se može posjedovati. Koji je vidi kao stvar ili trofej, a ne kao ljudsku jedinku.
Bilo je to prije dosta godina, ovlaš sam prelistavala novine, bacim oko na tv program, vidim kratku najavu izvrsne ratne drame Casualties of War/Žrtve rata (1989.), sleđena i užasnuta čitam rečenicu tzv. novinara: „Američki vojnici otimaju i muče vijetnamsku prostitutku...“
Uzimam olovku i pišem glavnom uredniku istih novina pismo: „Ne, vojnici ne otimaju i ne muče vijetnamsku prostitutku! Vojnici otimaju i siluju vijetnamsku djevojku! Djevojka nije činom silovanja postala prostitutka već žrtva silovanja, a film je usput rečeno snimljen po istinitom događaju. Vašeg kolegu koji film nije gledao, a više se užasavam slutnje da ga jest gledao (i potom takvo što u svojoj gluposti izvalio), upozorite na ove činjenice.“
Šaljem pismo, jer znam, jasno mi je kao dan, u umu novinara koji je takvu rečenicu složio i napisao ta je djevojka automatski postala prostitutka jer je silovana, jer je njeno tijelo iskoristilo više muškaraca, jer u njegovoj prosječno „normalnoj“ glavi sve žene koje imaju više od jednog seksualnog partnera (pa i nametnutog) ne mogu biti ništa drugo nego kurve. Ona za njega nije prvo žrtva, nego prostitutka. Uskraćeni um tog novinara čin brutalnog silovanja ne razlikuje od dobrovoljnog seksa, njemu je i nasilni seksualni čin izjednačen sa nenasilnim. Štoviše, njemu je i silovanje i bilo kakva seksualnost žene dokaz ženinog nedostatka morala, pa ako je ta žena čak bila i protiv svoje volje prisiljena na seksualni čin, ona je ta koja je za to kriva i snosi odgovornost. Ona je, po njemu, iako žrtva, u njegovom umu prostitutka, koju je valjda dopušteno silovati jer je prostitutka. Užas!
Kako onda žrtve trgovine bijelim robljem, te nesretnice koje su bile prisiljene na prostituciju, koje su brutalno silovane, kako ih zvati prostitutkama? Izuzetno me smeta ta nesvjesnost i bešćutnost, ta glupost i tupost koja alibira klasičan zločin i zločince. Ta ideja srama, "sramote silovanja" i "okaljanosti", taj nametnuti teret i stigma koju ne nose silovatelji (kako bi trebalo), već traumatizirane žrtve silovanja, kao svoj dodatni križ. Taj društveni idiotizam i primitivizam koji koči žrtve da prijavljuju zločince i otvoreno progovore o činu nasilja koji je nad njima ženama počinjen.
Gorka je i jeziva istina da nema onog klika, zar ne. I nema onog trenutnog i neobjašnjivog pretvaranja iz „normalnog“ čovjeka u zvijer. Zvijeri već jesu. Baš ti prosječni, „normalni“, stopljeni, u društvo uklopljeni muškarci među nama. Oduvijek jesu. Ti muškarci čija izopačena poimanja odaje samo kakva slučajna opaska. A najčešće ih ne odaje ništa, jer je takvo mizogeno razmišljanje dio općeg mentaliteta, običaja, patrijahalnog naslijeđa i kulture, dakle posve "normalno". Takvi muškarci, koji u ratu postanu nasilnici i silovatelji, koji jesu nasilnici i silovatelji, oduvijek ženu smatraju nižim bićem, točnije nebićem, kurvama, krpama, štracama, droljama, vic „damama koje pričaju o poštenju“, vrećama za šutanje, predmetima, komadima namještaja.
A rat, kaos i nered takvim muškarcima samo donose ozračje, dopuštenje i poticaj, u kojemu svoje zvjerstvo i agresiju mogu nesmetano i nekažnjeno ispoljiti. U kojemu će kao odvratni psi rata za svoje zvjerstvo i agresiju čak biti i nagrađeni, od strane svojih nadređenih, dobačenim komadom mesa sa bogate trpeze, kakvom nesretnom ženom, nad kojom će se iživljavati a da joj neće znati ni ime, dokazujući zatiranjem te žene svoju nadmoć, svoju potentnost, a u biti posvemašnju moralnu i mentalnu impotentnost.
I tako oduvijek, otkad je svijeta i vijeka, diljem planeta. Uvijek po istom, nimalo filmski razonodnom scenariju.
Startala je potpuno krivo nekakvim orwellovskim nebulozama o video-nadzoru kontejnera, čipiranju i redarstvenom praćenju kretanja ekološki neposlušnih građana. Nes(p)retne izjave, zlokoban koračić do tetoviranog bar-koda na nadlaktici, dovoljno da se maštovitiji čovjek koji se ježi svakog totalitarizma naježi.
Ali ovo guranje sortiranja otpada je prava stvar, to pozdravljam. Papir posebno, staklo posebno, plastika posebno, organski otpad posebno i nema tu neke velike mudrosti. Pitanje je samo svijesti, navike i discipline. Moji ionako većinu organskog otpada odavno ne bacaju, već koriste za humus. Kore od banane recimo čine čuda za ruže. Ljupetine od krumpira i sve ostalo povrtno divno kompostira, bez prevelikog smrada. No za one bez vrta, za građane okružene urbanim betonom to je teško izvedivo, i zato je obvezno sortiranje otpada odlično. Ako ne možeš sam, netko će drugi preuzeti koristan otpad umjesto tebe i njime raspolagati.
Na tome zaista treba inzistirati i ministričinu upornost u tom pravcu podržavam. Organizirano i trajno sortiranje otpada i gospodarenje otpadom (trenutno vrlo popularan izraz) dugoročno može postići puno-puno više (sjetimo se superbrzog nestanka plastičnih boca iz prirode) nego bilo kakve masovne, više propagandne nego konkretne, jednodnevne akcije, iako svim srcem pozdravljam i njih. Pozdravljam sve što zaziva osviješteno i odgovorno ponašanje čovjeka/nas prema prirodi.
Svi se furešti koji putuju niz našu obalu prema Dubrovniku, redovito zalijepe za one prozore na desno i oduševljeno gutaju modre morske prizore i jadranske horizonte. To se odmah vade kamere, non-stop škljocaju aparati, nespretno zumiraju detalji. Naprijed se komešaju Englezi, desno kikoću Španjolke, Norvežani šire ruke, Japanci iza marno i nečujno dokumentiraju, Ameri brbljaju, Austrijanci kliču, svi se redom opijaju azurnim morem i otocima. Ne i Hans.
Nazvala sam ga Hans, iako je jednako tako mogao biti i Kurt, Fritz ili Friedrich, ali mi je djelovao nekako mekše i simpatično kao Hans, pa ga u sebi imenovah Hans.
Hans je bio kontraš, jedinstvena ptica, čovjek kontra svih. Iako je i sama gospođa Hans strateški zauzela sjedalo na desnoj strani autobusa, njen je suprug odabrao one od sviju zaboravljene prozore na lijevo.
Valjda su njih dvoje večer prije razradili taktiku kako u duetu pokriti što više ljepota Hrvatske, a da im ne promakne ni jedna. Mislim da su vrlo brzo shvatili da im za provedbu plana fali još najmanje dva para očiju, za one ostale nepokrivene strane svijeta (ah, kad taj prokleti krug ima neuhvatljivih 360°).
No kako se ispostavilo, simpatični gosn Hans nije bio kontraš samo po poziciji sjedoguza. Već se na prvoj okuci otkrilo da je gosn Hans čovjek koji, kontra svima, voli stijene. Debeli okviri njegovih naočara naprosto su caklili od radosti kad su se nad dužobalnom cestom nadvili zazelenjeni obronci suncem obasjanog Mosora. Kako je planinski hrbat sivih vrhova nastavljao pratiti cestu i autobus na njoj, tako je Hansov nos sve više ljubio prozore, a oćale kuckale o staklo, ne obazirući se na oduševljene usklike i pozive gospođe Hans koju je poslovično omađijalo naše plavo more. Štoviše, sa rastom planinskih vrhunaca Hansov je osmijeh bio sve širi, uzdasi sve dublji, a stakla njegovih naočala skoro se sjajila kao i njegova uglancana ćela. Njegove su se oči lijepile za planine. Stijene, njega su zanimale stijene!
Tako da uopće nije čudno da su se ulaskom u Omiš, busom odjednom prolomili uzvici - Majn Got, Majn Got! Hansova su se ramena u oduševljenju i nevjerici tresla, a vrat se uzvijao visoko uvis pogledom prateći strme i proljetnom kišom friško oprane omiške stine – Majn Got! Das ist Fantastiš! Majn Got! Sve vrteći glavom i pokušavajući drhtavim rukama opaliti koju sliku, očima je doslovce gutao okomite litice koje se onako opasno i zlokobno nadvijaju nad kućama, cijelo vrijeme neumorno poskakujući na sjedalu kao Duracellov zeko – Majn Got, Majn Got!
Tu sam se već zabrinula. Ako Hans ovako reagira na omiške litice, što će tek biti kad dođemo na Dubce. Burna i strmoglava Vruja je tek pred nama, a da ne spominjem Biokovo i sv.Juru. Moglo bi još biti svašta. Uhvatila me ozbiljna briga za Hansovo zdravlje. Pogotovo kada je na goleme čelične mreže protiv odrona, postavljene nad samom cestom, Hans opasno problijedio i stao živo povlačiti zanesenu gospođu Hans za rukav.
Majn Got, Majn Got!, napredovao je bus dalje ka jugu. Morskim ljepotama zaslijepljena gospođa Hans i ostatak autobusa škljocali su na sve spektakularnije jadranske horizonte, na brački kamenolom, na nebo pometeno burom, na svjetlucavu površinu mora, na procvjetalo raslinje, a penjanjem ka Dubcima pred njima je pukao veličanstven pogled na otoke, na more koje poslije obilnih kiša naprosto u Vruji vrije od izvora, na sniježno i glomazno Biokovo koje se prostire ka jugu, prizor koji ih je sve doveo u maltene foto-ekstazu. Eksplozija klikanja pratila je eksploziju oduševljenja.
JA-JA-JA-JA-JA!!! – sav je van sebe izgleda samo za sebe ponavljao i Hans, dok je toptao nožicama i pljeskao ručicama kao malo dijete. Njegovu veselju i oduševljenju prirodnim ljepotama nije bilo kraja, samo što je on potpuno osamljen upirao prstom i zazivao na krivu stranu autobusa. Od velike sreće niz nos su mu sklizle i cvike, a niz ćelu su mu se kotrljale teške graške znoja dok se u svojim mislima očito verao uza te kamene litice. JA-JA-JA!!! – skičao je na viseće gromade, na vjetrom i vodom oblikovane pećine i špilje, na nasipe i odrone, na more našeg kamena, siva, bijela i sura. A gospođa Hans je skičala razrogačivši oči nad nevjerojatnom provalijom ne obazirući se na skičanje supruga, i neumorno hvatajući turistički jedrenjak na putu iz Makarske u krilo svojih Krila Jesenica. Moćni objektiv nijemog Japanca, koji uopće nije skičao, hvatao je jednog dalmatinskog galeba u letu (koji možda i jest, ali tko ga je mogao čuti).
Jadni i obzirni Hans na izmaku snaga naprosto se kupao u znoju, rastrzan i razapet između ljepota s jedne strane i ljepota s druge strane autobusa, razapet između nerješive dileme na koju stranu gledati.
Silaskom niz Dubce, aparati su na kratko prestali škljocati i ekstaza, a i mučna dilema je splasnula, ali samo na kratko. Zaboravljeni Hans je, primijetila sam, opet počeo disati. Ali i to na kratko. Znala sam da ga pred nama tek čeka prostrta arkadija koja se pod planinskim masivom pruža ka jugu. Makarska rivijera, zemlja netaknutih uvala i nepreglednih okuka, koje sa svakim svojim zavojem otvaraju i u trenu (ako ih nisi uhvatio na vrijeme) zatvaraju neviđene prizore pune divote.
Bližili smo se Baškom polju. A u trenutku kada se s lijeve strane kroz neraskrčenu šumu borova ukazao golemi zid biokovskih vrleti i u veličanstvenoj modrini izdigao nad mladim vinogradima i sitnim kamenim kućicama pod njegovim skutima, Hans nije rekao ništa. Samo je zatreptao očicama, pun strahopoštovanja skršio ruke i svim osjetilima zalijepljen za tu nevjerojatnu grandioznost, nijemo kao riba, ustima u prazno, hvatao zrak. Znala sam. To je bilo to. Trenutak Hansove potpune kapitulacije. Na njegovom licu, punom širinom, od uha do uha, od zuba do zuba, širio se zamrznuti osmijeh blaženstva, a iz očiju su mu nijemo tekle suze radosnice. Shvatila sam, Hans je u blaženom stanju. Hans se jednostavno rastopio u sjedalu, sjedalo i Hans su postalo jedno. A kako je hipnotizirana gospođa Hans do tada u potpunosti preuzela kontrolu nad njegovim foto-aparatom, a priroda kontrolu nad njegovim glasom, nije mu preostalo ništa drugo doli svoje oduševljenje neviđenim ljepotama iskazivati minimalnom tjelesnom gestikulacijom. Hans je onijemio od ljepote.
A još nismo došli ni do Makarske.
Iako potpuno svjesna da baš nikakvog udjela niti zasluge nemam(o) u čaroliji majčice prirode koja nam je sva ta bogatstva baš tako posložila i nezahvalnima pozajmila na korištenje, osobno me raduje i pobire moje simpatije svako iskreno radovanje Hansa i njemu sličnih osebujnih i jedinstvenih zaljubljenika u ljepotu. Veselje stranaca i moje je veselje, njihovo iznenađenje nekako mi čini srce tri puta većim, a njihovo oduševljenje ispunjava mi i širi grud nekom neizrecivom toplinom i čisto iracionalnim ponosom. Jer kao što je i Hans iskusio, nema tih riječi kojima bi se moglo opisati ono milinje koje čovjeka obuzme kad... ma nema tih riječi koje bi mogle opisati... nema tih riječi...
Naše malo misto inače je svo u stepenicama. Brdovit krški teren, svuda se neizbježno ili penješ ili spuštaš. Svaki odlazak na pijacu odlična je tjelovježba. Zato mi je posebno drago da je poglavarstvo zadnjih mjeseci konačno pristupilo uređivanju rampi za invalide na pješačkim prijelazima. Konfiguracija terena diktira gradsku arhitekturu i infrastrukturu, pa je razumljivo da se "problem" stepenica ne može izbjeći, ali ovakvim naizgled sitnim urbanim arhitektonskim preinakama koje bi trebale biti zakonski standard (jesu?) nečije se svakodnevno kretanje olakšava, a kvaliteta života osjetno poboljšava. Ona jedna niska stepenica, odnosno prag kojim prelazimo sa trotoara na cestu i obrnuto, zdravom čovjeku uopće ne predstavlja predmet razmišljanja, ali čovjeku u invalidskim kolicima tih desetak centimetara na cesti, čak i u mjestima koja su na posve ravnim terenima, predstavlja nesavladivu prepreku (na koncu i roditeljima koji guraju dječja kolica), do bilo čega, do dućana (dakle kruha, mlijeka), ljekarne, knjižnice, tržnice, banke, ambulante itd.
O razrovanim gradskim prometnicama koje su jednostavno u očajnom stanju, drugi ću put.
Ovdje sam željela istaknuti jednu dobru akciju. Radnici tako već neko vrijeme na označenim pješačkim prijelazima marljivo uklanjaju rubnike, miču asfalt i postavljaju vidljiva ulegnuća to jest rampe od crvene cigle. Pa svima koji su ovu akciju inicirali i provode, upućujem pohvalu. Na koncu, osviještenost za potrebe onih najugroženijih među nama, za potrebe naših sugrađana sa invaliditetom, čini jedno društvo civiliziranim.
u potragu za izgubljenom dušom jedne pjesme koju je žeđala moja duša čuti,
izvornu, ranjivu, mišljenu, življenu
Desilo se da krenuh prateći nečije davno u bjelinu utisnute stope...
Žedna je pronašla i više od toga, zaboravljenu priču, zrelost koja opsjeda te progonjenog koji sada proganja tragača, buđenjem,
predivnim nemilosrdnim buđenjem...
Koje potiče na korak dalje, novi trag, još jedna stopa, instinkt (u)lovljenog lovca koji slijepo slijedi, koji lovi onu drhtureću, iskreno ogoljelu dušu koja će ga uloviti.
I pod novim nanosima snijega nalazi njene duboke izvore.
SLUŠAONICA 1
I'm 
Sam Worthington
naš otvoren um će biti dovoljan.
