MODESTI BLEJZ

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

31.05.2011., utorak

Crkva protiv golotinje – kako perverzno


Još u onom za mnoge omraženom sistemu, kada je poznavanje vjeronauka doista bilo pitanje osobnog izbora rijetkih a ne masovan pokret zbog zadovoljavanja društvenih normi to jest uvjet društvene prihvatljivosti (tada je tu ulogu igrala Partija), bila je moguća i sljedeća zgoda.

Naime, po priči, na jednom umjetničkom studiju redoviti je profesor u sklopu regularnog predavanja o umjetnosti srednjeg vijeka zamolio studenta da pred ostalim kolegama izvrši vježbovnu analizu zadanog mu umjetničkog djela, a zadano umjetničko djelo bilo je neko tipično onodobno ulje na platnu. Mladom uzdrhtalom studentu nije bilo svejedno govoriti pred profesorom i svojim kolegama, no ipak se hrabro, potkovan iščitanom literaturom o metodi analize djela, upustio u svoju prvu javnu analizu: “Kao što vidimo, riječ je o tipičnom aktu muškarca kojeg je umjetnik postavio u netipičnu pozu na neku vrstu prekrižene drvene konstrukcije…”

Student, kao što se ispostavilo a i vi ste to do sada mogli zaključiti, nikad prije u životu nije vidio prikaz raspeća, niti je bio upoznat sa kršćanskom ikonologijom. On nije znao da njegov tipičan akt, odnosno, prikaz golog muškarca u netipičnoj pozi, zapravo predstavlja - razapetog Isusa na križu.

On je, takoreći “nezagađen/neopterećen” vjerskim pojmovima, na predočenom slikarskom platnu vidio samo tipičan umjetnički prikaz golog/razgolićenog muškarca kojemu nije znao slavno ime. Jer odgajan i školovan u obitelji i sistemu koje nije poznavalo crkveni nauk, odrastao lišen nekih općih vjerskih pojmova, njegov um u predočenom umjetničkom platnu nije vidio ono što bi po društvenim i vjerskim propisima trebao vidjeti - već je vidio samo ono što su doista vidjele i prenosile njegove oči. A njegove su oči na predočenom umjetničkom platnu vidjele “samo” - tipičan muški akt u netipičnoj pozi.

Lišen svih vjerskih konotacija, prikaz raspeća doista se može tumačiti i na taj način. No naravno da bi bila šteta uskratiti silno bogatstvo umjetničkog sadržaja koje se, punim i cjelovitim ikonografskim tumačenjem nekog djela, otvara promatraču željnom znanja.

Ova je simpatična (ne)zgoda zapravo samo zgodan primjer naše počesto nesvjesne – uvjetovanosti. Ona je primjer što se događa kada pojave oko sebe stanemo promatrati otvorenih očiju, lišeni nekih utega i naslijeđenih predrasuda koje nam neminovno iskrivljavaju vidike a da sami toga počesto nismo ni svjesni. Da bi bolje i jasnije vidjeli - valja skinuti konjske zaklopce sa očiju. Zaklopci (pa bili oni društveni, vjerski, rodni, ideološki, etc.) tjeraju nas da “vidimo” jednoobrazno/jednoumno, odnosno - neizbježno nam sužavaju pogled.

Kad god sa dolaskom ljeta policija na smiješan način počne trenirati strogoću ili se neki lokalni svećenik neke male primorske župe sa zgražanjem oglasi protiv turističke golotinje u svojoj crkvi (a to je postalo redovito i zabrinjavajuće uzročno-posljedično), kada se njegova “moralnost” poslije zimskog sna tako naglo probudi pred turističkim naletom golišavih kupača koji u ljetnim mjesecima zavladaju našim krajevima, ne mogu a da se ne zapitam - ta zagledaju li uopće, ti golotinjom zgroženi svećenici, prema raspelu nad oltarima svojih crkava?



Čime i kako Crkva pridonosi uspješnosti turizma?-VIDEO

Prije nego poletite sa rečenicom “Ali to nije isto”, sjetite se sa simpatijom ove urbane legende o (ne)zgodi jednog mladog brucoša i naše sveopće (pred)uvjetovanosti - te pokušajte p(r)ogledati kroz njegove oči. Što ćete na raspelu vidjeti?

Muškarca zaogrnutog komadom platna oko bedara, koji je više ili manje jednako pokriven koliko i jedan prosječan turist/kinja u povratku sa plaže. Nemojmo u svojoj uvjetovanosti biti licemjeri. Nije isto, reći će sad mnogi. Ali jest isto. Nije isti kontekst, reći će ti isti. Strpite se malo, upravo ka kontekstu i idemo...

Naša uvjetovanost u toj i takvoj kulturi diktira nam da ne vidimo drugačije nego onako kako su nas učili da vidimo. A posljedice takvog (ne)gledanja mogu biti katastrofalne. U povodu nedavne smrti jedne mlade novinarke, o kojoj iskreno rečeno do tada nisam znala skoro pa ništa, izašao je članak in memoriam koji mi je iza crne i šture novinske vjestice otkrio jedan fascinantan profesionalni put, na žalost tragično i prerano skončanog, mladog života. Među ostalima otkrio mi je da je ta mlada novinarka jedina osoba iz Hrvatske koja je uspjela ući u Sjevernu Koreju, posljednji bastion komunističkog jednoumlja i najizoliraniju zemlju svijeta. Čitajući njen izvanredan feljton u nekoliko nastavaka (od srca preporučujem, 4 dulja članka, ali čitanja vrijedna), maštovitiji se čitač lako mogao zamisliti u vremeplovu koji ga je vratio 50ak godina unatrag, u neko davno, za nas odrađeno, doba. Najupečatljivije, što se čitaču te fascinirajuće reportaže urezuje u pamćenje, upravo je to detaljno i primjerima opisano jednoumlje cijele jedne nacije, ispranost mozga cijelog sistema, apsolutna robotičnost koja ne dopušta drugačije mišljenje, izgled, ponašanje - od onog državom propisanog, od onog državno uniformiranog. Cijeli životi brojnih generacija - na dlaku preslikani, na dlaku isti, na dlaku jezivi.

Ono što je ovdje potrebno sebi osvijestiti je da je takvo tiransko jednoumlje krajnost svakog “propisanog moraliziranja”, koje uvijek počinje prvo sa jednom/prvom zabranom nečega što jednoobraznosti ne odgovara i što je ruši (zabranom bilo čega u pravilu benignog - kao što je recimo šetnja u kupaćem kostimu), a potom slijedi zabrana i drugog, trećeg, četvrtog...

Pazite, ni jedna od naših crkava nije Sikstinska kapela, ali čak ne mora ni biti Sikstinska kapela, čak ne mora ni biti oslikana Michelangelovim freskama razgolićenih tijela, čak ne mora ni posjedovati bog zna kakva slikarska platna sa tipičnim religijskim motivima, čak ne mora ni imati isklesane gole kerubiniće, a da bi se u njoj moglo naći barem jedno obvezno razgolićeno tijelo – ono na raspelu. Kojeg baš svaka naša crkva ima.
Čemu onda Crkvino, kao i vrh-političko, zaziranje i štoviše zgražanje golotinjom? Čemu taj strah od golog tijela, kad znamo da nitko među nama nije rođen u odijelu? Čemu zgražanje ako našu goloću u svakodnevnom životu pokriva samo tanak sloj platna ispod kojeg je naša golotinja neosporiva? Odakle ta licemjerna užasnutost izvire? Čemu onaj marinkovićevski vječan, filmski ekraniziran, malomišćanski uzvik/osuda iza prikučenih škura - Goli čovik, goli čovik!!!

Odakle on dolazi? Iz osjećaja duboke neugode tuđom i svojom golotinjom. Zbog neprihvaćanja sama sebe, zbog negiranja svoje ogoljele čuvstvene prirode, zbog sukoba sa samim sobom.

E sada dolazimo do onog konteksta.

Tko određuje kontekst? Tko je odredio da ovaj kontekst (trga, crkve, suda i sl.) ne dopušta golotinju, a onaj kontekst (plaže, budoara, kupatila i sl.) dopušta golotinju? Tko? Tko je odredio da je recimo na plaži normalno biti u kupaćim gaćicama, ali je zato strašno smiješno i nenormalno na istoj plaži biti u običnim donjim pamučnim gaćicama, to jest vešu? U oba se slučaja radi o potpuno istom pokrivalu, gaćicama, potpuno istog strateškog mjesta. Zar to nismo opet mi subjektivni ljudi sa svojim subjektivnim gledištima? Želje neba (boga ili bogova, dalje u tekstu b/b) s tim nemaju nikakve veze, jer što bi nebo (b/b) zanimala boja, materijal ili veličina nečijeg kupaćeg kostima? Misliti da se nebo (b/b) bakće takvim glupostima značilo bi imati jako loše mišljenje o inteligenciji neba (b/b). Ali želje zemaljskih moćnika su te koje vole pačati u kontekste. A zašto bi željama zemaljskih moćnika išli na ruku i slijepo vjerovali? Jer se njima tako prdnulo?

Hajdemo se vratiti u prošlost i malo razmisliti o samom kontekstu, kako se stvorio i tko ga je stvorio...

Otkud u nama osjećaji neugode, srama i krivnje pred golotinjom? Otkud ideja da je prikazivati golo tijelo nedolično? Jeste li ikada razmišljali o tome? Mislite da su ti osjećaji srama urođeni? Ne, nisu. Oni su, vjerovali ili ne – naučeni. Neugoda zbog vlastitog golog tijela, kao i tuđeg golog tijela, pred drugima i pred sobom je nešto što (nas) se od malih nogu - uči. No pazite da ne miješate osobnu potrebu svakog čovjeka za povremenom intimom i stalnoprisutan nametnuti (naučeni) sram od golotinje! Jedno nije što i drugo. Nama je neugodno zbog golotinje i sramimo je se, iako razloge za to jednim dijelom ne znamo ni objasniti, jer je nismo osvijestili kao nazadno naslijeđe naše kulture. Doslovno naučeno naslijeđe ove naše kršćanske kulture koje se s koljena na koljeno prenosi društvenim “tesanjem”. Mi smo naime stesani tako se osjećati.

Primjeri svjetskih kultura koje žive potpuno neopterećeno i razgolićeno svjedoče tome. Tome svjedoče i primjeri „divlje djece“ koja su odrasla izolirano od ljudske civilizacije i od naših pojmova „pristojnosti“.


Čemu služi odjeća? Skrivanju ili zaštiti? Čemu su služila prva životinjska krzna kojima se pračovjek ogrtao? Koja je bila njihova svrha? Naravno da se čovjek prvi put ogrnuo zbog praktičnosti, odnosno, da bi sebe nedovoljno zaštićenog vlastitim nepostojećim krznom umjetno zaštitio od hladnoće i mogućih ozljeda svojih „osjetljivih djelova“. U tropskim južnim i pacifičkim krajevima, gdje je uvijek toplo a ljeto vječno, domorodačka su plemena sve do dolaska misionara hodala potpuno gola, jer njima zaštita od hladnoće nije bila potrebna. A niti od pogleda, jer njihove oči nisu vidjele ništa što nije prirodno i od svevišnjih bića u koje vjeruju - dano. Sve dok ih misionari nisu, sukladno svojim pojmovima o moralu i svojim pogledima na svijet, natjerali da se zaogrću odjećom, ne zato jer je to bilo moralno, već jer je domorodačka golotinja bila nešto što je vrijeđalo upravo misionarske oči, a bjelački moral (moral Crkve) samo je poslužio kao izlika u provođenju uniformiranja. I kao izlika služi i dan danas.

Našu (zapadnjačku, kršćansku) kulturu naime karakterizira abrahamsko judeo-kršćanstvo koje je specifično po nametanju osjećaja krivnje i pozivanju na "Istočni grijeh", dakle već je u našem temeljnom vjerskom programu naveden grijeh. No to nije oduvijek bilo tako. Antička je kultura u svojoj slobodnoj tjelesnosti uživala bez imalo osjećaja srama. Tek sa abrahamštinom tj. judeo-kršćanstvom (kasnije i islamom) nastupa promjena u razmišljanju – promjena u poimanju/gledanju. Tjelesno se počelo smatrati sramotom, grijehom, nečistim izvorom svih požuda i zala. Tjelesno se počelo potiskivati, sakrivati, pokrivati zabranama, pravilima, celibatom i habitima, i u tom se potiskivanju prirodnih žudnji, da apsurd bude veći – doslovno i mentalno i fizički tonulo u srednji vijek (sjetite se Imena ruže i scene flageliranja/samobičevanja).
Taj srednjovjekovni mentalni sklop, na našu žalost i nesvjesnost, naša kultura baštini do dana današnjeg (usput budi rečeno, razlog za donošenje pravila celibata tada nije bio očuvanje „tjelesne čistoće“ - već očuvanje srednovjekovnih crkvenih bogatstava koje bi se kroz svećeničke obitelji vrlo brzo rastepilo; „čistoća“ je bila samo izgovor vjerskim poglavarima koji su i sami imali mnogobrojne obitelji, dakle izgovor za bogaćenje, a u tome nema ničeg božanskog, duhovno ili svetog – svaka sličnost uočena).
No dok se judeo-kršćanstvo držalo granica kretanja kaananskih plemena, nije na globalnoj razini takoreći moglo učiniti neku veću štetu (na lokalnoj je bilo tako kako je bilo). Ali tako je bilo sve dok se preko kršćanstva ono abrahamsko nazadnjaštvo prvo nije dohvatilo cijele Europe (rušenjem antike nastupa ćudoredno kršćanstvo, "sam izabrao sam se uvalio"), a u drugom koraku kad su judeo-kršćani počeli „otkrivati svijet“. Tada su misionari i pustolovi počeli nametati judeo-kršćansku „krivnju i čistoću“ jadnim domorocima diljem svijeta, koji u okvirima svojih kultura uopće nisu osjećali niti imali potrebu osjećati ikakvu krivnju (ta zašto bi uopće osjećali krivnju jedne njima strane kulture zbog vjerovanja koja nisu njihova, njima su -nevinima i nezagađenima bjelačkom kulturom- njihove skromne haljinice od palmina lišća bile sasvim dostatne). No najveće licemjerje i zlo tog bjelačkog pohoda je što su ti isti misionari i pustolovi, propovijedajući o kraljevstvu nebeskom i propovijedajući politiku moralnosti – istovremeno nemoralno pljačkali, silovali, porobljavali, uništavajući domorodačko kraljevstvo zemaljsko, sijući svoju opačinu i usađujući krivnju žrtvama svojih opačina. Njihov propovijedajući moral(izam) naprosto je bio dvostruki zločin: zločin sam po sebi, ali i krinka za zločine (zločinaca).

Kao što druge kulture ne poznaju našu krivnju, zašto bi poznavale i naš sram zbog „Istočnog grijeha“? Drugim kulturama ti su pojmovi nepoznati, druge kulture imaju sasvim različit odnos prema ljudskom tijelu, tjelesnosti i seksualnosti. Ako bjelačka kultura tijelo doživljava prvenstveno kao predmet seksualnosti i po inerciji odmah veže seksualnost uz grijeh, jer smo tako uvjetovani izvitoperenim judeo-kršćanskim (abrahamovskim) naukom, to ne znači da sve svjetske kulture vežu tjelesnost i seksualnost uz sram i grijeh i ne znači da je bjelačka kultura superiorna i u pravu. Ona je samo svjetski - dominantna. Ali i to se može promijeniti (kroz brojčanu premoć azijskog stanovništva, napose kineskog).

U kulturama nema nadkultura ili onih koje bi se smatrale superiornima, ima samo različitih, koje otvaranjem vlastitih vidika i rušenjem predrasuda valja spoznati.

Nije problem u golotinji. Bjelačka judeo-kršćanska kultura svoje strahove, krivnju, sram i frustracije (zbog nesposobnosti duhovnog i mentalnog nošenja sa vlastitom seksualnošću) projicira na druge kulture/ljude bez ikakvog propitivanja vlastitih motiva. U tome je problem.

Pokojni i veliki konceptualac Tom Gotovac aka Antonio Lauer u svojim je umjetničkim nastupima često koristio svoje tijelo. Još je u onom uniformiranom sistemu hodao ulicama voljenog grada potpuno gol kao od majke rođen. U legendarnom performansu iz 1981. godine pod nazivom "Zagreb, volim te“, Gotovac je po centru Zagreba hodao gol i ljubio pločnik. Po ulicama su ga naganjali tadašnji milicajci. Poslije je u svojoj pomaknutoj genijalnosti, takav potpuno gol čak obrubljivao uglove ulica tj. došao bi na ugao neke zgrade/ulice i svojim ga golim tijelom obrubio. Mnogi ga ni dan danas ne shvaćaju i smatraju apsolutnim luđakom. Golaći koji euforično protrčavaju nogometnim terenima redovito izazivaju smijeh i pozitivne komedijaške reakcije. Ima nešto krajnje simpatično u tom simboličnom oslobađanju od društvenih stega, od općedruštvenog poimanja što bi i kako - trebalo. Kao da odbacivanjem odjeće odbacujemo i okove ukalupljenog društva. O tome se kod genijalnog performera Gotovca radi. On je propitivao. Gotovac nije bio lud, samo je jasno vidio da je sve oko njega glumljeno to jest njegovim riječima: „Sve je movie“.

Lokalnim svećenicima, malograđanima, dežurnim moralistima, pa čak i premijerkama država, kupaći kostimi i gole guzice ne smetaju zbog “oskrvnjivanja općeg morala” već zbog rušenja njihove krinke lažne društvene moralnosti. Zbog ugroze njihovih uloga koje svi mi u društvu igramo, a koje nam je svima nama društvo dodijelilo ili smo ih mi sami izabrali glumiti. Gologuzi turisti svojom su pojavom doslovna prijetnja njihovim izmaštanim bastionima "čistoće".

Pokrivanje u ime očuvanja morala. Ma kojeg morala? I zašto bi moral bio ugrožen vizualnom golotinjom koja je prirodna? Uvijek sam razmišljala da moral, ako ga u osobi ili društvu uopće i ima, može biti ugrožen samo izopačenim djelima. Što je više društvo/institucija pokriveno (primjer Saudijska Arabija), što je više zabrađeno, uniformirano - to se vidljivije otkriva njegova opasna prekrivena devijacija. Jer se uniformiranim pokrivanjem-potiskivanjem ljudske prirode naprosto sputava životna sila koja će kao nezaustavljiva rijeka (prirode) naći načina da se ispolji/prokulja u drugom obliku. Ako već ne može prirodnim putem - a onda (protu)prirodnom devijacijom/deformacijom/meandrom (Pa tako: "uzorni i pravovjerni" mladići iz UAE i Saudijske Arabije masovno odlaze na tajne orgije i pijančevanja u nešto opušteniji Oman, "uzorna i pravovjerna" svećenička lica neobuzdano obožavaju stereotipe "muškosti" tj. vojničine, generale, pse rata i/li pak provode te prikrivaju pedofiliju i sl., "uzorne i pravovjerne" udate žene iz hasidske struje Chabad Lubavitch (ultra-ortodoksni Židovi) pri izlasku iz kuća pokrivaju svoju kosu perikama od prave kose (nazvala bih to licemjernom i dvostruko suludom supstitucijom) a u kući nose kapu ili šešir u strahu da ne prekrše pravila ´micva`, etc...).

Nedolično? Što ta riječ uopće znači? I što bi bilo dolično? “Dolično” u očima jednoga - nije jednako “dolično” u očima drugoga, tko će dakle tu doličnost odrediti ako u startu ne postoje oči koje isto vide? Ma tko je taj tko je se uopće usuđuje odrediti!

Riječ je o lažnom ćudoređu i lažnim ćudorednicima, onom istom koje navečer dođe doma, skine dnevnu odjeću, skine čarape, donje rublje, ostane potpuno golo samo sa sobom i baš kao sav ostali svijet potpuno golo uđe u kadu punu vode koja ispire šporkicu sa tijela, ali ne i onu iz uma.

Povijest pokazuje i dokazuje da kulture/ideologije/institucije koje uniformiraju/pokrivaju muškarce a pogotovo žene od glave do pete, pokazuju najviše izopačenosti u odnosu prema prirodi žena (ali i samih muškaraca). Primjera je bezbroj: vojska, fašizam, radikalni kultovi, velike vjerske institucije, šerijatske države... a u ovoj zemlji na brdovitom Balkanu - jedna gola ženska guzica smeta guzici od žene. Dopustite da se grubo izrazim i oprostite što vrijeđam guzice.


Nije u goloj guzici odnosno koži problem, već u glavi koja golu kožu (tuđu i vlastitu!) smatra sramotom. Čak ni po nauku Crkve Bog nije Adama i Evu protjerao iz raja jer nije tolerirao njihovu golotinju, već jer su je u svojoj novootkrivenoj samodostatnosti počeli pokrivati, jer su je se otkrivši zlo počeli nepotrebno sramiti. U našoj selektivnoj sljepoći je problem. Iz te sljepoće izvire svo licemjerje malog skučenog mista, male skučene zemlje, malog skučenog nedovoljno obrazovanog uma, koje kao u starom crno-bijelom filmu bludno promatra i vidi svaku naznaku golotinje pod svojim prozorom koju smatra nemoralnom, a istodobno ne vidi vlastita izopačena nemoralna djela niti ih se srami.

Gospođa u kupaćem kostimu

U jednom našem poznatom i turistički atraktivnom, doduše ne prevelikom, kulturnom objektu, već pred kraj radnog vremena je dotrčala jedna prekooceanska turistkinja unaprijed se ispričavajući što je samo u kupaćem kostimu. Ljubazno je zamolila dežurnu djelatnicu može li nabrzinu ući i pogledati budući joj se neće pružiti druga prilika jer već sutra putuje van Hrvatske. Naime, kako je vidjela da je objekt otvoren još dvadesetak minuta, nije se u povratku sa plaže stigla presvući u dnevnu odjeću već je požurila uhvatiti ključaricu prije zatvaranja, pa se zbog toga zaista ispričava. Vidjevši da je ženi stvarno stalo, djelatnica na ulazu/izlazu ju je doista i propustila, na što joj je turistkinja bila neizmjerno zahvalna izražavajući joj to na dolasku i odlasku (nakon što je stvarno brzo pogledala objekt uvažavajući radno vrijeme).

Par u toaleti

Nekako u isto vrijeme dok je zahvalna i presretna gospođa u kupaćem kostimu izlazila iz objekta, nekih sad već samo desetak minuta do zatvaranja, u objekt je nonšalantno ušetao zapadnoeuropski par obučen od glave do pete u vidno skupu gradsku šminkersku odjeću. Nakon što su autistično prošli pored djelatnice na ulazu, ni ne pogledavši u njenom pravcu a kamoli upitavši plaća li se možda ulaz, ona im je ljubazno na to skrenula pažnju i dok su oni preko volje vadili novčanike, usput ih obavijestila da se objekt za desetak minuta zatvara na što će svi posjetitelji biti upozoreni treptanjem svjetala, pa kada ih uoče neka se i oni upute ka izlazu. Par se potom izgubio u unutrašnjosti objekta međusobno nešto komentirajući ispod glasa. Nakon deset isteklih minuta zatreptala su svjetla i nekolicina posjetitelja koji su se zatekli u objektu ubrzo se našlo kod glavnog izlaza, svi osim para u šminkerskoj toaleti. Ključarica je susretljivo pričekala još uobičajenih pet minuta računajući da su ljudi ipak došli zadnji, no njih nije bilo ni nakon pet minuta i opetovanih treptanja svjetla, nije ih bilo ni nakon dodatnih pet minuta iako su se čuli iz unutrašnjosti objekta, nije ih bilo čak ni kada ih je ljubazno pozvala, a oni su je čuli i vidjeli kako ih poziva… tek nakon novih pet minuta par se pojavio na izlazu s jednakom nonšalancijom u koraku kao i kada su dolazili, bez naznake žurbe ili potrebe za žurbom. Umjesto isprike koja im nije bila ni na pameti, stali su djelatnici razglabati da se radi o objektu jedne druge kulture, otkrivajući kroz svoje neznanje da oni uopće ne znaju što i zašto gledaju ili da samo s namjerom provociraju. I već kad je djelatnica u par rečenica pružila osnovne informacije o objektu i mislila za njima konačno zaključati vrata, oni su ležerno grabeći prodajne kataložiće, razglednice i vodiče u ruke – drsko zatražili to dobiti od nje na poklon, kao da se to već podrazumijeva i kao da jasno naznačene cijene uopće ne postoje (a nije se radilo o velikim ciframa koje oni sebi ne mogu priuštiti, već o pukoj sići, za koju je usputno rečeno - djelatnica radila). Na tu zadnju kap njihove bezobraznosti i bahatosti, žena je bez riječi uzela materijal iz njihovih ruka i nijemom im gestom pokazala na vrata.

Poslije sam joj rekla da takvi neće nikad ništa naučiti o drugoj kulturi, ali će sutra o toj kulturi s lakoćom izreći sve najgore - jer takvi nisu došli učiti već podcjenjivati. Odgovorila mi je – Znam, zato kad je takav slučaj treba dati do znanja da imamo ponosa. I žena je u pravu. Jedino joj predbacih što ih nije ispratila nogom u gluteuse maximuse. Odgovorila je – Vjeruj mi da u mislima jesam.

Ali htjedoh reći slijedeće – opća kultura, pravila lijepog ponašanja, bonton (na kojeg se dušobrižnici osobito vole pozivati) ne proizlaze iz onoga što nosimo na sebi, već iz onoga što nosimo u sebi. A neki u sebi nose manje nego osunčana dama koja se sa plaže vraća u toplesu. Niti jedna tjelesna golotinja ne može me toliko užasnuti vulgarnošću i izopačenošću kao što me uvijek i konstantno užasava sakrivena/pokrivena mentalna vulgarnost i izopačenost. A ono što zaslužuje našu osudu i razotkrivanje, štoviše, ogoljavanje, upravo je to – licemjerno pokrivena izopačenost.

Razotkrijmo je stoga kroz par prenesenih komentara sa portala koji ocrtavaju tipično dušobrižničko ćudoređe naših dežurnih moralista:

KOMENTAR 1.
“negdje mora postojati granica u odijevanju na javnim površinama.“


a) Rečenica na prvu krasno zvuči, ali na drugu... možda postojati, nisam sigurna, ali da baš Mora? Sva se naježim kad čujem ovu riječ u obliku zapovijedi. Ljudi je izgovaraju tako lakomisleno, ne shvaćajući da se njenim podrazumijevanjem svojevoljno odriču svojih sloboda, da ne kažem pameti. Izgovaraju je posve nesvjesni njenih posljedica. Na nju postoji samo jedan lijek, malo-veliko pitanje - Zašto. Dakle zašto mora? b) Granica? Tko je taj tko je može i smije odrediti? Ćudoredna policija Ujedinjenih Arapskih Emirata, moralizatorski SS, ali u hrvatskoj verziji? c) Na javnim površinama? Zar plaža nije isto javna površina? Također, zašto bi samo javne površine imale ekskluzivitet na ćudoređe, a javna površina javne plaže imunitet? Kako to da dežurni moralizam i ćudoređe staju samo na njima, strogo ocrtano granicama tih pretpostavljenih javnih površina, a već korak dalje od tih pretpostavljenih javnih površina – razloga za moralnu paniku više nema? Znate zašto? Jer se ne radi o ćudoređu već o licemjerju. Odnosno o licima-koja-mjere svijet i ljude oko sebe po svojim osobnim jednoobraznim aršinima. Skinite zaklopce sa očiju gospodo!

KOMENTAR 2.
a) Pa valda postoji neka opća kultura! b) Nije više ni stvar morala koliko kulture! c) Ako je kupaći kostim namijenjen za plažu onda sigurno nije I odjeća u kojoj se treba šetatii po gradu! d) Uostalom ne znam zašto ne bi mogla I u kazalište u kupaćem..ili svatove...muzej..svoje radno mjesto...pa ljeto je , vrućina, zašto bi svi morali dolaziti obučeni na posao..zašto ne u kupaćem! e) Sad odjedanput Crkva ta koja brani.Ne brani ništa jer se nikom ništa ne može zabraniti, slobodan je čovjek, samo ako sam ne zna što ne valja dužnost je nekog the ga se podsjeti na to..f) i doduše sramotno je the policija ima zadaću opominjati..pa valda imaju važnijeg posla...g) ali kad čovjek sam ne zna što nije lijepo, dobro, ukusno...jadan je..i h) treba mu pomoći the uvidi. i) Uostalom ne znam jel netko željan više ženske golotinje...j) i sramotno je the se žena toliko spustila I toliko ponizila! k) Može se I u odjeći biti I te kako elegantan I privući pažnju ako je baš to motiv! l) Uostalom odijelo je oduvijek govorilo o čovjeku!“


(slovne oznake su moj dodatak zbog preglednijeg praćenja komentatorskih teza i odgovora na njih)

B) U ovom “slučaju” uopće NIJE riječ ni o moralu, jer ne znam po kojoj bi osnovi nečiji “moral” mogao biti ugrožen prizorom žene u kupaćem kostimu, osim ako sam “moral” te osobe (kojoj prizor žene u kupaćem kostimu ne predstavlja ugodu već smetnju) - nije izuzetno krhka, povodljiva, labilna i upitna stavka, sama od sebe sklona lakom kvarenju i nemoralu pri samom pogledu na ljudsko tijelo. Dakle već ni u startu ne može biti stvar morala, već samo - lažnog moraliziranja. A) Neka opća kultura postoji, ali njena “općost” opet ovisi iz koje kulture je sagledavamo i o kojoj kulturi govorimo, bez razumijevanja da postoje različite kulture izvan naše kulture dolazi samo do vulgarnog općenja s pojmom opće kulture, u cilju prekrivanja pravih motiva koji moralizatore pokreću (kao što je to ovdje slučaj). Na ovom je svijetu tisuće kultura i vjerujem da svaka (kao i njeni pojedini pripadnici) ima neka svoja specifična gledišta na opću kulturu i što bi to ona trebala biti. Stoga pozivati se na opću kulturu u ovom kontekstu nema smisla, jer ta opća (ne)kultura može eventualno pokrivati samo “naš mali dio svemira” koji zauzima prostor od našeg lijevog do našeg desnog uha. Također, kulturu, koliko god u nekom općem obliku željena ona bila, ne može se nikome nasilno nametati, već samo dobronamjerno primjerovati. Ako bi policija trebala određivati doličnost nečije odjeće po vlastitom primjeru uniformiranosti, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniju - policijsku odoru. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili policijsku odoru. Ako bi pak doličnost trebali određivati po primjeru premijerke naše zemlje, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniji – kostimić s brošem. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili kostimić s brošem. Ako bi pak doličnost trebali određivati po primjeru svećenika i vjerskih institucija, čudim se da gospođi nisu, dosljedno toj procjeni, ponudili najdoličniji - habit. I čudim se da nisu zapendrečili i ostale građane koji su prolazili, a sram ih bilo, nisu nosili svećenički habit. Osobno ipak zagovaram rješenje da policija nabavi nove ljetne uniforme u obliku bikinija, pa neka se turisti na živom primjeru osvjedoče kako, po mišljenju države u kojoj ljetuju – u toj državi treba ili ne treba hodati gradom. Koja su to mjerila doličnosti i tko će ih odrediti, koja je to tablica po kojoj će se to činiti? Društvo je to koje ogoljavanjem sebe i svojih službi treba prestati slati dvosmislene poruke. C) Namjena kupaćeg kostima ne ograničava njegovo korištenje, naime, namjena nije isto što i zabrana. Ako je namjena kuhinjske pregače štititi od zašporkavanja u kuhinji znači li to da nije dozvoljeno s kuhinjskom pregačom otići u dućan? Naravno da nije, namjena dakle s prostorom nema odlučujuće veze, niti se može koristiti kao argument. A čudim se da je uopće potrebno podsjećati na činjenicu da je čovjek JEDNAKO GOL ispod kostima, pregače i odijela. D) Doista, zašto ne bi mogla i "u kazalište u kupaćem... ili svatove... muzej… svoje radno mjesto... pa ljeto je, vrućina, zašto bi svi morali dolaziti obučeni na posao… zašto ne u kupaćem"? Čemu uopće ironija? Pa naravno da bi mogla, ja se čudim onome tko misli da - ne bi mogla. Pa normalno da bi mogla kad bi htjela. A druga stvar je želi li to ili ne. E) Problem ovog svijeta je što se netko usuđuje popovati/propisati što valja, a što ne valja. Ponavljam pitanje, doista, zašto ne bi mogla? Uvijek me neugodno iznenađuje upravo to, što se sve i kako, u svojoj homocentričnosti, šovinizmu i sebičnosti, čovjek - usuđuje. Navedeni komentar sa portala je jedan od tih primjera. F) Ali se moram složiti sa konstatacijom da policija ima pametnijeg posla, i to ću shvatiti kao nesvjesno priznanje portal-komentatorice, lapsus mozgus, da ovaj posao (zaustavljanje žena u kupaćem kostimu) – nema veze s pameću. G) Znati što je lijepo, dobro, ukusno – to objektivno nitko na ovom svijetu niti NE može znati. Ukusi su različiti. A lijepo, dobro i ukusno nisu konačne i cementirane vrijednosti. H) Niti itko ikome može nametnuti da uvidi ultimativno "lijepo, dobro, ukusno", jer kako rekoh, otkud lažnom moralizatoru to pravo nametanja? Tko mu ga je dao? I) Ženske golotinje su željni oni koji vole gole žene, a muške su golotinje željni oni koji vole gole muškarce, drugim riječima željno ga je cijelo čovječanstvo koje, ovisno o osobnom izboru, tu golotinju svaku večer gleda u svom krevetu. J) Žena se ne spušta niti ponizuje oblačenjem ili svlačenjem kupaćeg kostima, kao što se ni muškarac ne ponizuje svlačenjem ili oblačenjem kupaćeg kostima, već se(be) ponizuju oni koji upućuju primitivne komentare na njen/njegov račun i otkrivaju svoju netrpeljivost. K) I kupaći kostim je odjeća, a o tuđim motivima, ako nisu zlonamjerni i ako nas se ne tiču, nisu na nama da o njima moralizatorski razglabamo, niti da se u njih moralistički pačamo. L) Odijelo je uvijek govorilo o čovjeku? Za ime Božje, koji nas je navodno GOLE stvorio na svoju GOLU sliku i priliku – ta NE! Kakva glupost! Zar se čovjek ocjenjuje isključivo očima, na temelju izgleda? Taman posla! O čovjeku uvijek i jedino govori - djelo.
Zagovaram li stoga golotinju koja slobodno šeće našim trgovima, ulicama, crkvama - kako joj se, bilokad i bilogdje, u ljetnim mjesecima prohtjedne? Bez obzira na neporecivu potrebu voajerstva u svima nama - za tuđu stvar me u suštini boli neka stvar.
Neka svako postupa po svome nahođenju, onako kako smatra prikladnim sebi, hrabro ili kukavički, javno ili privatno. Osobno nisam toliko hrabra kao pokojni Tom Gotovac, no nije mi ni na kraj pameti zbog vlastitog kukavičluka osuđivati tjelesno hrabrije i tjelesno ogoljenije od sebe.

Osobno zagovaram nešto drugo, nešto što mi je puno bitnije od odjevnih maski – zbacivanje maski moralnog licemjerja. Propovijedati „čistoću“ i b(l)udno s oltara brojati da prostite "nepoželjne" kurčiće i sise – zaista je amoralno. Propovijedati jedno, a živjeti drugo - zaista je perverzno.

- 01:00 - Reci da se čuje (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>