MODESTI BLEJZ

< veljača, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

28.02.2016., nedjelja

Pitanje za Kviska

Dragan Markovina: Libar Roberta Pauletića, odnosno, zašto taj tip nema veze sa splitskim humorom i Smojom

"Nakon što smo u proteklih par tjedana ispratili sva skandalozna imenovanja u aktualnoj Vladi i odslušali nemušta objašnjenja ministara i njihovih zamjenika u vezi svojih djelovanja i pisanja, teško je zaključiti što je tu intelektualno impotentnije: njihovi tekstovi ili naknadna objašnjenja tih tekstova."

Diskreditacija po sekundarnom. Koplja se lome oko krivih pitanja (iako lomljenju kopalja povoda uopće nema, jer ni Pauletićevo od humora cijepljeno seljoberstvo uopće nije upitno; "Kvisko se samo šalio"?, zaista, evo grohotom se smijem), a ono ključno se previđa postaviti:

Primarno (diskreditirajuće), kakav karakterni isprdak svjesno bira pristupiti karamračno-mostaškom leglu?

- 12:00 - Reci da se čuje (8) - Isprintaj - #

23.02.2016., utorak

U školi

Viktor Ivančić: Bilježnica Robija K.: Uvod u lustraciju

"Dida je rekao: „Neću valjda pustit da lustriraju neke pizdunčiće, a mene ka velikog komunistu priskoče!“ Mama je podviknila: „Čako!“ Dida je rekao: „Šta čako? Pošteno je da najeben kad san ka član partije sudjelova u najgorim komunističkim zločinima!“ Mama je pitala: „U kojim to zločinima?“ Dida je rekao: „Pa znaš i sama, ćerce, kakve su se strašne stvari u komunizmu događale! Imali smo besplatno zdrastveno osiguranje, pa besplatno školstvo, pa su radnici sami upravljali tvornicama, pa si sa par godina staža moga rješit stambeno pitanje…“ Mama je rekla: „A je, čoviče, to su bile grozne grozote!“ Dida je rekao: „Užasni užasi! To zlo se više ne smi i neće ponovit!“"

- 15:20 - Reci da se čuje (2) - Isprintaj - #

Elmer bi lovio zecove

Predrag Lucić: Kako je Tepeš izumio lustraciju

"Taj revolucionarni Tepešov kratki odgovor glasi: “Na njemu se radi. Taj zakon neće predstavljati lov na vještice i ne bi smio biti progon nikoga nego lustracija treba biti jedna nit vodilja da nijedan zločin od svibnja 1945. ne smije ostati nekažnjen. Ne može se slati poruka djeci i unucima da se zločin isplati.”
(...)
A kada mu “oni koji o toj temi imaju što reći” kažu da lustracija nije isto što i progon zločinaca, jer pravno procesuiranje počinitelja zločina omogućuju i postojeći zakonski propisi pravne države Hrvatske, pa u te svrhe nije potrebno – baš naprotiv, nepotrebno je i zbunjujuće – donositi poseban Zakon o lustraciji, što na to može odgovoriti Ivan Tepeš?

Ništa, jer on ne razumije da postoji ikakva razlika između lustracije i pravnih sankcija za počinjene zločine. Ništa, budući da on zapravo i ne zna što govori, ali – eto – govoriti mora, em štošta em svašta em koješta, jer kako bi inače laštio svoj imidž “totalne medijske zvijezde tvrde desnice”?!
(...)
To što oni nazivaju lustracijom ima svoju političku upotrebnu vrijednost samo dok se ne ozakoni, samo dok se pomoću te floskule uspješno napumpava javna histerija, samo dok se u Narodnim novinama ne objavi obavezujuća Karamarkova definicija tog pojma o čijem stvarnom značenju ni sam pojma nema: “Lustracija je naša odluka da ne želimo imati posla s vrijednostima prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Lustracija je naša odluka da se sve naše vrijednosti suvremene hrvatske države baziraju na Domovinskom ratu, braniteljima i Franji Tuđmanu.”

Onog trenutka kad se tako formulirana lustracija pretoči u zakonske paragrafe, bit će napisana i pravna formula za svođenje računa s nositeljima svake totalitarno raspoložene vlasti koja – baš kao po modelu što ga je odnekud prepisao Karamarko – čitavom društvu nameće vrijednosni sustav jedne političke partije zasnovan na kultu rata, vojske i vođe. I što na to reći osim – iz Karamarkovih usta, kroz Tepešov megafon, u hrvatski Ustav?!"

- 15:18 - Reci da se čuje (1) - Isprintaj - #

Sira putra vrhnja mleka jajca i krumpira

Branimira Lazarin: U zdravom narodu zdrava umjetnost

"Da zaključimo: umjetnost po diktatu nove hrvatske desnice mora biti u svojevrsnom dosluhu s ‘nacionalnim vrijednostima’. Navodno mora biti u ‘hrvatskom duhu’, a ne ‘elitistička i avangardna’. Nevjerojatno kako aktualni domaći diktat naliježe na povijesnu okaminu njemačkog nacionalsocijalizma i postulat o zabranjenoj, ‘izopačenoj’ ili degeneriranoj umjetnosti."

- 15:15 - Reci da se čuje (2) - Isprintaj - #

Ako nema, ćemo da izmislimo!

Novosti / Marinko Čulić: Bauk komunizma

"Eto, tako stvari stoje u Evropi. Ona je, da se krivo ne razumijemo, danas sasvim nagnuta udesno, što se vidi iz premoćnog broja konzervativnih vlada, ali i iz toga što se recimo puno osornije odnosi prema grčkoj Sirizi nego prema mađarskom Fideszu. Pa ipak, u njoj više ne stanuje isključivi, narogušeni antikomunizam. Nalazimo ga samo u istočnim dijelovima EU-a, koji imaju iskustvo rigidnog uvezenog komunizma, pa i sovjetske okupacije. I u Hrvatskoj, gdje nema ni prvog ni drugog.

I to je ta patologija o kojoj govorimo. Antikomunizam u Hrvatskoj nema realnih, zdravom razumu dohvatljivih korijena, ali Tomislav Karamarko i društvo oko njega zajašili su tu praznu, izbušeni mješinu. I sada poput poludjelih križara prave od Hrvatske pustinju, jer život u njoj kljaštre isključivo na borbu protiv komunista kojih nigdje nema, štoviše, naočigled kopne i zadnji ostaci socijaldemokracije."

- 14:30 - Reci da se čuje (1) - Isprintaj - #

21.02.2016., nedjelja

Ono čemu se ime (ne) smije izgovoriti

Srećko Pulig: Strukturne promjene u fašistoidnim politikama

"Na djelu je, riječima Borislava Mikulića, dvostruko ponavljanje. Za razliku od stava pukog nereflektiranog povratka ili čak neizlaska iz 1990-ih, treba spoznati da su već devedesete bile vrijeme inscenacije povratka. A sada je na djelu ponavljanje toga ponavljanja. ‘Točka na U’ pretvara se tako u trotočku. Prisustvujemo reprizi one prve inscenacije povratka društva u svoj ‘izgubljeni hrvatski zavičaj’. Iz toga podgrijanog ‘programa’ sve strane u sporu nadaju se kako će ovoga puta iz ‘predstave’ izvući više, da će biti bolje nego li na premijeri, koja to ionako nije bila. Ali novih misaonih uloga za sada je nažalost vrlo malo..."

- 17:15 - Reci da se čuje (2) - Isprintaj - #

Pojedinac ili čopor? Čopor!

Viktor Ivančić: Zimske džume

"To je, međutim, pogodnost koju nudi vjerska zajebnica, naročito efikasna u okolnostima kada čitavo društvo biva izloženo etno-religijskoj okupaciji. ‘Naš čovjek’, kakva god bila njegova individualna svojstva, odlaže se u spasonosni geto i postaje intaktan sve dok autoritet kolektiva stoji iza njega. Budući da je ‘naš čovjek’ iznad svega dio religijski (ili etnički) ovjerenog plemena, sav njegov životni učinak i kompletan njegov integritet su o-plemenjeni tom zajedničkom kvalitetom, naime pukom činjenicom pripadništva.
(...)
U tom je smislu nasilna islamizacija ministra Hasanbegovića tek jedan od odušaka totalitarne težnje za ogrupnjavanjem društva, za proizvodnjom takve socijalne strukture gdje više ne postoje pojedinci, nego samo tabori u koje su ovi okupljeni, niti pak postoje bilo kakve društvene podjele osim podjela na etno-religijske jurišne formacije i sudare kočopernih čopora.

Čak će i bitka za napadnutu jedinku, za ‘našeg čovjeka’, biti bitka za onoga koji je čovjek jedino utoliko što je naš.
(...)
Muftija, dakako, zna što čini: da bi se dostigla efikasna razina zaštite, nužno je krivotvoriti motive kritičara i prepustiti se upravo onim opačinama koje će njima biti pripisane – ‘zlonamjernom falsificiranju’ i ‘najbezočnijim lažima’. Radi se o standardnim tehnikama kojima vjerske zajebnice krote javni prostor i utvrđuju etno-religijski karakter čitavoga društva. Stoga i ministar kulture – o-plemenjen islamskom množinom, učinjen takvim da svaki njegov osobni istup postaje masovan – preuzima svjetovnu dužnost kao neslužbeni delegat religijske institucije.

Disciplinu je, usput budi rečeno, u Hrvatskoj usavršila Katolička crkva, čije najviše dosege, već i u folklornome aspektu, bilježimo u zadnje vrijeme: s predsjednicom države kojoj izumitelj Gospe iz Međugorja svetom vodicom raskužuje ured, s ministrom branitelja (sada već bivšim) čije je preuzimanje dužnosti nalikovalo kombinaciji hodočašća i egzorcističke seanse, s ministricom socijalne skrbi koja očekuje da Vladu ‘prosvijetli Duh Sveti’ kako bi ona mogla ‘raditi samo na slavu Božju’, s ministrom obrazovanja i znanosti koji sumnja u biološku evoluciju i smatra da je Bog dizajner svijeta… da ni ne spominjemo ozbiljnije pothvate, poput kohabitacije klera s osuđenim ratnim zločincima ili širenja kontinuirane hajke na komuniste, nevjernike i drugu đavolju čeljad."

- 04:30 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

20.02.2016., subota

Eco

IN MEMORIAM - Esej o vječnom fašizmu
"Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: „Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li'la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j'aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrčte, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su „messaggi per la Franchi”. Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći „Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da „Oni” to ne smiju opet napraviti.

Ali, ko su Oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje „fašistima”, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: „Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.”

Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su „prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Italijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su „Slušanje Duceovog govora na radiju” ili „Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Nacionalni pjesnik bio je D'Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe „Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz „Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu:

1 2 3 4

abc bcd cde def

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element „abc”, drugu grupu „bcd”, treću „cde”, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istoj osnovi su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju „c” kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe.

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička.

Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek „kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi”, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao „New Age”, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

3. Iracionalizam

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave „Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja”, do učestalih izraza kakvi su „degenerirani intelektualci”, „štreberčine i pametnjakovići”, „jalovi snobovi” ili „univerziteti su legla crvenih”. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim. Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo „konačno rješenje” podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt). U nefašističkim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

12. Machizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti „trulim” parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: „Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.” (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

***

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. „Sloboda”, „diktatura”, „prava”... tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio „Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, „Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja."

Umberto Eco

*Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u „New York Review of Books”, a potom i u „Utne Reader” u decembru iste godine. Ovaj prijevod napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove.

Peščanik.net, 21.10.2010.

Prijevod: Kenan Efendić


- 11:30 - Reci da se čuje (19) - Isprintaj - #

18.02.2016., četvrtak

Po ološju brat

TEŠKE OPTUŽBE: "Poljski Institut nacionalnog sjećanja (IPN), koji se bavi istraživanjem zločina iz doba komunističkog režima, objavio je danas da posjeduje dokumente koji govore da je prvoborac protiv komunizma Lech Walesa bio suradnik komunističke tajne službe."

Dakle i Poljska se usrećila vlastitim Hrvatskim nacionalnim etičkim sudištem (i inkvizitorskim karamarkićima i raspudićima). Kako ono biješe, Bijela Hrvatska postojbina Bijelih Hrvata? Da, uočava se bratska veza po lovu na vještice.

- 22:30 - Reci da se čuje (9) - Isprintaj - #

Za googlanje spremni!

ODGOVOR POVODOM POKUŠAJA DIFAMACIJE

Frljić i Blažević otkrivaju zabavne činjenice: Kakve veze ima Strenja Linić s riječkim kazalištem, a Ozren Prohić s ministrom Hasanbegovićem?

"Na kraju – a možda i tek na početku jednog novog performansa – zapitajmo se kakva je to patološka «reformska» politika u pozadini blaćenja nove uprave HNK Ivana pl Zajca u Rijeci zbog nalaza Revizije za koji ta uprava ni prostorno ni vremenski ni virtualno ni telepatski ne može biti odgovorna, i to u isto vrijeme kada se zamjenicom Ministra kulture imenuje Anu Lederer, u čijem je poslovanju na mjestu intendantice HNK u Zagrebu ta ista Revizija razotkrila cijeli niz dubioza, dostupnih svakom namjerniku u javnom izvještaju. Gospodo iz «Mosta» - treba samo malo googlati!"


Rekla bih da je "patološka «reformska» politika u pozadini blaćenja nove uprave HNK Ivana pl Zajca u Rijeci", iliti "Novi nacionalni obrazac", ništa drugo doli zloćudno sredstvo mediokritetskih (a time promašenih) povjesničara zapelih u 19.st., koji čak i vlastitu struku sramotno podređuju osobnom političkom profiterstvu i nacionalističkoj ideologiji (po uzoru na ideološkog im prethodnika, povjesničara Tuđmana).

Karamarko i Hasanbegović, koliko nakaradne verzije povjesničara toliko i nakaradne verzije Gaja i Draškovića (oni si vjerojatno više vole umišljati pravaše: Starčevića i E. Kvaternika), u svom vlažnom snu o moći i total(itar)noj kontroli nad hrvatskim političkim, javnim, ali i privatnim životom - iz arhiva ali i konteksta daleke prošlosti izvlače prašnjavi nacionalni pokret i pod prljavim zastorom najčišćeg velikohrvatstva sebe nadobudno instaliraju kao neupitne vođe Hadezeovog narodnog preporoda, koji je po svim naznakama, idejno, sadržajno i metodski, sličniji unitarizmu te čistkama i teroru kineske Kulturne revolucije (po kojoj se nije smjelo misliti nepoćudne misli tj. slijediti druge ideologije van Partije, u ovom slučaju HDZ-a, a sistematski su napadani muzeji, novine i općenito kultura) nego nekakvoj 21.stoljetnoj inačici Hrvatskog narodnog preporoda.

- 00:15 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

Sigurnosno pitanje je pitanje nacionalne sigurnosti

OSVRT NEVENA BARKOVIĆA: Dokad predsjednica misli ignorirati svoju najveću aferu?

"U slučaju predsjedničina skandaloznog pomilovanja Danka Seitera, neki će reći da se tu radi o sukobu interesa, ali kad se logično pogleda sukus problema, jasno je da tu nema sukoba interesa, ali ima nečeg puno goreg, a to je zajednički interes Danka Seitera i Kolinde Grabar Kitarović. On je, naime, pravomoćno osuđen u aferi Karlovačka banka jer je, zlorabeći položaj i ovlasti, oprostio milijunski kredit poduzetniku Nikoli Hanželu koji je uplatom od 200.000 kuna postao najizdašniji donator kampanje Kolinde Grabar Kitarović. Predsjednica je, čim je došla u priliku da to učini, spasila Seitera od daljnjeg izdržavanja zatvorske kazne. Ako to nije eklatantan primjer političke korupcije, što jest?"

Nevene, ta što ti pada na pamet pitati, zna se da je predsjednica silno zauzeta prozivkom manjina koje su si same krive jer ih je pljunuo ili kamenovao neki većinski primitivac i anatemiziranjem onih koji prisluškuju kriminalce u razgovoru s njom; drugim riječima, predsjednica je silno zauzeta produciranjem vlastitog prljavog veša - a da bi imala vremena komentirati vlastiti prljavi veš.


- 00:01 - Reci da se čuje (2) - Isprintaj - #

16.02.2016., utorak

Zaustavite Reuters!

HDZ-ov RAT ZA KONTROLU MEDIJA: Medijski ološ, Kolinda i Karamarko protiv slobode govora

"Hrvatska demokratska zajednica organizirano i planski napala je medijsku scenu, s ciljem da ograniči slobodu javne riječi i sebi otvori prostor za djelovanje bez ozbiljnije kontrole javnosti. Ovakav napad na medije u Hrvatskoj nije zabilježen od prvih ratnih godina, kad su s radnih mjesta protjerani novinari i urednici koje je državni vrh na čelu sa Franjom Tuđmanom smatrao nepodobnima, bilo zbog njihove nacionalnosti ili zbog stavova koje su zastupali. Aktualni napad na medijsku scenu započeo je hajkom na neprofitne medije, koju je otvorio ministar kulture Zlatko Hasanbegović, a nastavlja se napadima na Hrvatsku radio-televiziju i Hrvatsku novinsku izvještajnu agenciju.

Jedan od zloćudnijih napada predvodi ni manje ni više nego predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, koja u skandaloznom pismu upućenom predstavniku srpske manjine Miloradu Pupovcu odriče pravo srpskom tjedniku Novosti na satiru i kritiku društvenih pojava kao što su militarizacija i ekstremni nacionalizam. Kako bi se otupila oštrica otpora, paralelno s ovom akcijom odvijaju se nasrtaji na Hrvatsko novinarsko društvo, također u režiji Hrvatske demokratske zajednice, potpomognute medijskim ološem što ga simbolizira osuđivani kokainski diler Velimir Bujanec. Sudeći prema dosad viđenom, potonji je zadužen za medijsku pripremu napada, raspirujući mržnju i netrpeljivost prema adresama koje Hrvatska demokratska zajednica smatra interesantnim za provođenje strategije gušenja medijske scene."
Očekuje se još samo veliki povratak Antuna "Mister Čistka" Vrdoljaka.

- 22:45 - Reci da se čuje (0) - Isprintaj - #

Duga mračna noć

Boris Dežulović: Politička opcija Bože Petrova

"Davno je to bilo, pa mlađi čitatelji, poput Bože Petrova, neće znati tko je Igor Mikola, jedan od četvorice ‘merčepovaca’ koji su u noći 7. prosinca 1991. godine na Sljemenu ubili Mihajla i Mariju Zec, te njihovu kćer Aleksandru. Imala je samo dvanaest godina..."

- 22:15 - Reci da se čuje (0) - Isprintaj - #

15.02.2016., ponedjeljak

The lady is a Trump


Ivica Đikić: Manifest straha i terora

"Predsjedničin polemički odgovor može se svesti na mračnu afirmaciju totalitarizma: da, možda ima primjera mržnje i netolerancije prema Srbima, i žao mi je zbog toga, ali za to su krivi sami Srbi, jer perfidno i neprestano provociraju i vrijeđaju većinski narod i njegove svetinje, negiraju stvarnost hrvatske državnosti i općenito zanemaruju opravdano većinsko očekivanje da budu – kuš; ako dižu glavu, onda se moraju suočiti s uličnim hordama nahuškanim iz vladajućih krugova."

"Gospođa Grabar-Kitarović – primjetno uznemirena sve većom transparentnošću naravi svoje veze sa Zdravkom Mamićem – odlučila je tako sa skromnim ovlastima i još skromnijim znanjem metastazirati i u područje novinarstva, književnosti i umjetnosti, kao i u trusno polje tumačenja i zastupanja osjećaja hrvatskog naroda. Otkud predsjednici Republike uopće smjelosti da određuje granicu između slobode izražavanja i ‘evidentnog vrijeđanja osjećaja hrvatskog naroda’, između satire i izrugivanja s čuvstvima većine, otkud joj odvažnosti da tako strastveno i javno prezire najviše odredbe Ustava, te najavljuje vladavinu terora? Kako joj uopće pada na pamet da javno iznosi prosudbe o tome do koje je mjere nešto satira, a odakle to nešto potpada u djelokrug ‘nadležnih državnih tijela’?"

"Valja, međutim, registrirati da nasrtaj predsjednice države na ‘Novosti’ predstavlja kontinuitet u odnosu na njezina prethodnika Ivu Josipovića: s istom količinom bijesa i s jednako bijednim argumentima, Josipović je na ovaj list jurišao u ljeto 2012., nakon što smo se detaljnije pozabavili karakterom njegove poslovno-prijateljske povezanosti s poduzetnikom Markom Vojkovićem i projektom ZAMP-a. I Josipović je bulaznio o Pupovčevoj politici stalnog podgrijavanja međuetničkih napetosti, i Josipović je, tobože uzgred, spominjao činjenicu javnog sufinanciranja ‘Novosti’, činjenicu koja bi nas valjda morala prisiliti da u novinama radimo tako što ćemo odustati od novinarstva i posvetiti se ispunjavanju zadataka koje nam je namijenio milostivi financijer, što nije ništa drugo nego zagovor cenzure."

"Kad se stvari pojednostave, radi se samo o očekivanju da novine srpske nacionalne manjine, sufinancirane javnim novcem, trebaju znati dokle smiju ići u kritičkom novinarstvu, u satiri, u izboru tema kojima će se baviti. Kolinda Grabar-Kitarović, poput svog prethodnika, misli da bi list Srpskog narodnog vijeća trebao biti poslušan i neprimjetan ili ga ne bi trebalo biti."

"Još je veća nevolja što Hrvatska ima predsjednicu, ali i ostatak vlasti, koja nije sposobna razumjeti novinarstvo kao profesiju ni satiru kao žanr, niti raspolaže kapacitetima za prihvaćanje slobode izražavanja kao prava koje pripada svim ljudima jednako, bez obzira na nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, bez obzira na to kako se financira pojedini medij, bez obzira na to o kojim se temama piše.

Umjesto da se drži Ustava i da se obrazuje o slobodi govora, Kolinda Grabar-Kitarović pokrenula je svojim manifestom straha i terora opasnu kampanju suspendiranja demokracije u korist ‘ideje hrvatske države’, ‘Domovinskog rata’ i ‘osjećaja hrvatskog naroda’: sasvim u skladu s Karamarkovim konceptom da svatko u svom stanu može misliti i govoriti što hoće, ali ne i na javnoj sceni. Sasvim u skladu s totalitarnim pretenzijama nekoliko nedoraslih ljudi koji ne umiju vladati mimo ušutkivanja i zastrašivanja."

- 15:00 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

13.02.2016., subota

Gnjide Genisys

Viktor Ivančić: Ološ na vlasti

"Valjda to treba reći što eksplicitnije: svatko tko je ikada sudjelovao u televizijskoj emisiji Velimira Bujanca spada u kategoriju ništarija. Još jednom: svatko – ali baš svatko! – tko je zakoračio u studio Velimira Bujanca pripada sorti ordinarnoga političkog ološa.

Kada politički ološ romantizira NDH kao revolucionarno ishodište hrvatske državnosti, a u isto vrijeme zagovara distancu hrvatske države od iskazivanja pijeteta žrtvama jasenovačke tvornice smrti, tada je to nešto više od običnog poricanja zločina, tada je to formalno poricanje s neizrečenom porukom da je sve što se događalo u Jasenovcu opravdan i regularan ishod onoga što je predsjednica evidentirala kao ‘legitimnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’.

Ali ološ na vlasti, koliko god bio borbeno raspoložen, ne može imati naročitu perspektivu bez krotke vojske oportunista u hladnome pogonu."

- 18:50 - Reci da se čuje (3) - Isprintaj - #

Houston, we have a problem

Zlu ne trebalo Denisa Romca: Nije problem u Hasanbegoviću; problem je u nama

"Problem je, dakako, u našoj vladi i općoj regresiji naše političke elite, kojoj se tako nešto uopće moglo dogoditi. Problem je u našem svakodnevnom mikrofašizmu, u kojem je moguće nekažnjeno žigosati izdajnike, jučer Srbe, danas Jugoslavene, sutra tko zna koga. Problem je u našem zloćudnom povijesnom revizionizmu, koji je od konca osamdesetih naovamo dobio pravo građanstva i u kojem je NDH postala »dobra ideja s greškom u realizaciji«. Problem je u tome što je u današnjoj Hrvatskoj postalo nepristojno progovoriti o ustaštvu, a da se istodobno ustaške zločine ne pokuša izjednačiti s komunističkima – što potvrđuje i jučerašnja Hasanbegovićeva izjava – a što je odraz istog onog revizionizma kojemu je jedini cilj rehabilitacija ustaštva i relativizacija ustaških zločina. Problem je, nadalje, u našem obrazovnom sustavu koji odgaja »domoljube«, a ne slobodnomisleće i kritične pojedince... Nije, dakle, problem samo u Hasanbegoviću. Problem je u Hrvatskoj, u nama koji smo sve to tolerirali i dopustili."

- 18:30 - Reci da se čuje (1) - Isprintaj - #

12.02.2016., petak

Pronađi pandu!


- 19:30 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

10.02.2016., srijeda

Dan pokore


Faktografski dragocjen. Preporučujem. Film Spotlight*, redatelja Tom McCarthya i scenarista Josh Singera.

Istinita priča o tomu kako je Boston Globe (i njegov istraživački novinarski tim "Spotlight") razotkrio višedesetljetno masovno i sistematsko seksualno zlostavljanje djece od strane katoličkih svećenika i zataškavanje pedofilije na najvišim razinama unutar lokalne katoličke nadbiskupije, a koja je uzdrmala Katoličku crkvu do temelja i potaknula val razotkrivanja diljem svijeta.

Film je zasnovan na seriji novinskih članaka (nagrađenih Pulitzerovom nagradom) koji su na svjetlo dana iznijeli jezive rezultate pomne jednogodišnje istrage o zataškavanju na najvišim razinama bostonskog vjerskog, pravnog i vladajućeg establišmenta.

*reflektor, u fokusu, pod svjetlom reflektora

- 23:00 - Reci da se čuje (7) - Isprintaj - #

09.02.2016., utorak

BespuĆaća povijesne zbiljnosti

Boris Dežulović: Zlatko Hasanbegović i Junaci Đavlove ulice

"Ništa više ne stoji tako na putu ministru Hasanbegoviću i kolegama iz Vlade da „30. svibnja 1990. postave kao nultu godinu postanka“ Republike Hrvatske, na putu dakle „odlučnog uklanjanja svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnju 1990.“, uspostavljanja „moderne hrvatske države rasterećene svih zabluda prošlosti“ i „simboličkog završetka Drugog svjetskog rata“."
(...)
"Ako je, naime, „amputacija“ jednog nacističkog oficira iz „nacionalnog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija, kao što su imena ulica i škola“ zapravo lišavanje „najpouzdanijih smjerokaza modernog nacionalnog identiteta“, kako to da jednaka „amputacija iz nacionalnog identitetskog čvorišta i njegovih simboličkih manifestacija“ - sada već „odlučno uklanjanje iz imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnja 1990.“ – predstavlja sâm „preduvjet za društveno i nacionalno stanje lišeno zloduha prošlosti“?

Kako će ministar kulture izvesti taj spektakularan i zahtjevan skok u vlastita usta, a da ne pojede govno? Jedini mogući način je, dakako, da se kao društveno poželjni „smjerokazi identiteta“ instaliraju SS-ovci i ustaše, a „zlodusi prošlosti“ ostanu, jasno, samo oni s druge strane."

No da, u duhu neo-našizma, vrijedan đak Zlaja upire se ispisati još stariju povijest.

- 18:00 - Reci da se čuje (6) - Isprintaj - #

Isprika (i simbolika)

Osvrt Gorana Flaudera: HDZ bi se trebao ispričati Vesni Pusić, a ne obrnuto

"Više od dva desetljeća Vesna Pusić upozorava na činjenicu koja je međunarodnoj zajednici dobro poznata, ma koliko mi šutjeli o njoj ili je neki u Hrvatskoj nastojali osporiti. Granicu s BiH su od 1992. prelazile i cijele brigade HV-a i ZNG-a, premda o tomu nije odlučeno u Hrvatskom (državnom) saboru, što je bio uvjet legalnog angažmana hrvatskih oružanih snaga izvan granica RH. Tek potkraj srpnja 1995., neposredno prije početka vojno-redarstvene akcije Oluja, predsjednici dviju zemalja, Tuđman i Izetbegović, potpisali su Deklaraciju (sporazum) o zajedničkoj obrani od velikosrpske agresije i otad, u skladu s tim, jedinice HV-a u susjednoj nam državi ratuju legalno.

Prozivke, poglavito iz redova HDZ-a i političke desnice, da je optužila Republiku Hrvatsku za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu, Vesna Pusić uporno je osporavala pojašnjavajući da je za to optužila HDZ-ovu vlast i predsjednika Tuđmana koji su uzurpirali ovlasti što ih nemaju, a ne Republiku Hrvatsku.

Režim nije država, politička vlast je promjenljiva i između ta dva pojma velika je razlika. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović to jako dobro zna, ali je u jeku prepucavanja oko odnosa Vlade prema izbjeglicama i migrantskoj krizi u Hrvatskoj Vesni Pusić ponovno iz rukava izvukla stari 'grijeh'. Prema pravilu da mnogo puta izrečena laž postaje istinom, interpretirala je njezinu izjavu prema svojim i HDZ-ovim političkim potrebama uoči parlamentarnih izbora."

"Nakon što je Vesnu Pusić – koja je rekla da su 'Tuđman i HDZ vodili agresivni rat u BiH' – Vladimir Šeks 2001. optužio za 'uvredu Hrvatske, Domovinskoga rata i hrvatskoga naroda', predsjednik Sabora Zlatko Tomčić – član vladajuće šestorke kojoj je pripadala i Pusić – zatražio je ispriku jer je 'omalovažila Deklaraciju o Domovinskom ratu' i kaznio je opomenom jer se nije htjela ispričati.

Javno ju je podržao tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić, ustvrdivši da Hrvatski sabor 'nikada nije odlučio o odlasku HV-a u rat u BiH', a da za to postoje mnogi dokazi. Tjednik Feral tribune objavio je tada dokumente iz kojih je vidljivo da su Tuđman i Šušak 1993. u BiH uputili dvije kompletne brigade HV-a i četiri djelimice popunjene. I Nacional je objavio da je 175. Brigada HV-a prema pisanom nalogu Gojka Šuška u prvoj polovici 1994. angažirana na uskopljansko-ramskoj bojišnici kao vojna potpora Kažnjeničkoj bojnoj Mladena Naletilića Tute.

'Ona je zorni primjer tzv. paralelne zapovjedne vojnopolitičke linije koja je zaobišla ne samo ustavnu nadležnost Sabora, nego i Glavni stožer HV-a. Brigada je financirana iz državnog proračuna Republike Hrvatske i njeni su pripadnici dobivali plaće kao pripadnici hrvatskih Oružanih snaga. Političari vladajuće koalicije, glumeći neupućenost i neznanje, sudjeluju u prikrivanju jednog od najvećih HDZ-ovih zločina: zloupotrebe cijelih dijelova Hrvatske vojske u potajnom osvajanju tuđih teritorija', pisao je Nacional."

"Priznali mi ili ne ono što je lako dokaziva povijesna činjenica, svatko razborit jednako će lako zaključiti tko je odgovoran za politiku koja je ozbiljno narušila međunarodni ugled naše zemlje i simpatije koje je dotad uživala u međunarodnoj zajednici pretvorila u osudu i izjednačavanje s velikosrpskom politikom. Isto tako, i tko je hrabro i dosljedno godinama na to ukazivao, zbog toga trpeći osude, od izdaje nacionalnih interesa sve do 'antologijskih izjava'."

Štoviše, HDZ bi se trebao ispričati građanima Hrvatske u kompletu. Iako od isprike kriminalaca nikakve vajde.

- 17:15 - Reci da se čuje (0) - Isprintaj - #

08.02.2016., ponedjeljak

1941. Godina koja se...

Oliver Frljić: Endehazija se tiho vraća u Hrvatsku

"Konzervativizam se protivi naglim društvenim promjenama, a ovo što trenutno imamo u Hrvatskoj predstavlja institucionalizaciju desne revolucije koju je HDZ provodio otkako je Karamarko zasjeo na njegovo čelo. Rezultati te desne revolucije su porast srbofobije i homofobije, relativizacija vrednota antifašizma, sve glasnija rehabilitacija NDH, korištenje braniteljske populacije kao paramilitarnog krila HDZ-a, uvijek spremnog da građanima ove zemlje pokaže kako HDZ, uz postojeći represivni aparat, na raspolaganju ima i ovo sredstvo za provedbu svoje politike".

I ne baš tako tiho.

- 14:45 - Reci da se čuje (3) - Isprintaj - #

07.02.2016., nedjelja

O sramoti


Očekujem promptnu kuku i motiku na cinkaroše (službeni naziv: registrirane izdajnike) svjetskim medijima smijeh
Naravno, pod perjanicom pravovjerne domoljubne "logike" -Ne sramoti nas pred svijetom ustašofilni ministar kulture, nego izdajice koji o njemu govore- po kojoj ne skrivati i ne gurati pod tepih hrvatske hitleriće znači izdati hrvatske naci(onalne) interese i kaljati ugled Hrvatske u svijetu. Toliko o prirodi takvih interesa.

Znano je (i, uostalom, odavno pomno dokumentirano) da pravovjernom domoljubnom duhu nije problem hrvatska sramota u obliku kojekakvih hasanbegovića, bujaneca i šimunića, već su problem oni koji o toj sramoti govore (ne šute), pa i pred svijetom.

Sramota je brate! - vele pravovjernici kojima je prioritet neokaljani ugled Domovine s velikim D - Slobodno mjeri kukuruz, šmrči bijelo, nosi crno, prijeteći marširaj ulicama, ubij-ubij Srbina, spremnaj se za doma - ali `ko izda pizda!

- 15:15 - Reci da se čuje (4) - Isprintaj - #

05.02.2016., petak

Smrt Frljiću, sloboda fašizmu!

Novi list - ZALEĐE JASMINA KLARIĆA
Anti-antifašizam maršira: Prijetnje, strah i "stručnjaci"

"Dva tjedna - samo dva tjedna su prošla od prisege Vlade Tihomira Oreškovića (okej, okej, Vlade Tomislava Karamarka), a čini se kao da je zemlju zahvatio (kontra)revolucionarni vihor koji se s njom poigrava poput suhog lista na vjetru, za kojeg ne znaš ni gdje će sletjeti, ni hoće li se, svakog trena, u zraku raspasti na tisuću komadića.


Službena ideologija "neideološke" i "stručne" vlast već je vrlo jasno i frekventno deklarirana kao anti-antifašizam. Ukoliko se, jasno, netko usudi to odrednicu napisati jezgrovitije i bezobraznije, tu su hrvatski sudovi, sa svojom turudićevski shvaćenom slobodom medija po kojoj možeš pisati što hoćeš, ali ćeš, ako je usmjereno protiv "naših dečkiju", bogami, to masno i platiti. Pa tko voli neki izvoli, recimo, objaviti interview u kojem će sugovornik izreći nešto što bi moglo povrijediti tankoćutnu (i skupocjenu) dušicu vrlih novih demokrata.

Za razliku od (dobrog dijela) sudstva, postoje institucije koje ipak treba podvrgnuti anti-antifašističkom tretmanu "stručnjaka", pa se tako, primjerice, redikulozno loši novinski komentatori i propali političari već roje oko plijena zvanog HRT, a vodstvo Hine, koje je od domaće polupropale novinske agencije uspjelo napraviti relevantnu i profitabilnu medijsku kuću čeka samo datum za izlazak na "giljotinu".

Bitka za dušu naroda ne bi bila potpuna kad bi se dopustilo preostalim neovisnim institucijama da suzbijaju govor mržnje (Vijeće za elektroničke medije), ili propituju sukob interesa (Povjerenstvo), pa se i njima, što s ulica, što s Pantovčaka, odašilju sirove prijetnje i prezirna ignorancija.

Eksperti iz Vlade, ti stručni ljudi koji su imali spasiti Hrvatsku iz iminentne gospodarske katastrofe (o kojoj su sve rekle, primjerice i jučerašnje procjene Europske komisije) - šute. Bernardica Juretić, primjerice, koja je svoje životno djelovanje posvetila borbi protiv droge "nije čula" da je Predsjednica Republike pomilovala dilera (iako na stolu ima medijske upite o tome već nekoliko dana). Ministar obrazovanja i sporta tvrdi da hrvatski sport nije močvara. A Predsjednica upire oko smjene šefa SOA-e jer je Služba pratila Zdravka Mamića, a da ona, njegova prijateljica, to nije znala.

Ulicama šibaju prijetnje i strah. Grafiti s pozivima na smrt nepoćudnih kulturnih djelatnika i političara. Internetske prijetnje glumcima, novinarima, političarima - za koje je poziv tobožnjeg novinara na označavanje prostora oko pravoslavne crkve natpisom "Pazi, oštar četnik" mala amaterska igrarija. Masovni fašistički ZDS pozdrav koji policija ne procesuira jer je fašista bilo previše.

Hrvatski sabor, koji se ipak neće moći ovjenčati imenom iz doba kad su zemljom vladali fašisti, zbog proklete matematike koja im za to ište previše glasova, vraća međutim pokroviteljstvo komemoracije u Bleiburgu. Cca pola milijuna kuna godišnje za komemoraciju revizionizma, na kojoj je svoj performans kao mlada nada koja tek obećava imao ministar-incident Zlatko Hasanbegović, najpopularniji anti-antifašist u Hrvata, čovjek čiji se stari interviewi ubrzano brišu s internetskih stranica. Malo je ipak nezgodno...

Njemu Partija (HDZ) oduševljeno plješće, on je prva zvijezda "duhovne obnove 2". One koja ratujući s virtualnim komunistima, vrlo nevirtualno - u samo dva tjedna - stavlja pod svoju kontrolu sve pore društva, ostvarajući već slavni Karamarkov slogan o slobodi govora (o Tuđmanu, Šušku i Domovinskom ratu, ali nemojmo se ograničavati) u svoja četiri zida.

A Most? Sjeća li se itko još te stranke? Rade i oni, ne bojte se. Njihov zastupnik je na predsjedništvu Sabora dignuo ruku za pokroviteljstvo nad Bleiburgom. Samo reforme. Samo štednja. Niste valjda već zaboravili?

Najljepše od svega je što su prošla samo dva tjedna. Čak i oni koji su živjeli u iluzijama o tome da je proteklih godina bila riječ o "teatralnoj radikalizaciji HDZ-a u svrhu izborne kampanje" shvaćaju da su bili u krivu. Sviće novo vrijeme. Uspravnica. Čelni ljudi zemalja koje su glavni problem Europske unije kliću od sreće zbog promjene vlasti u Hrvatskoj.

Oni koji su, unatoč svim zabrinjavajućim znakovima, mislili da je rikverc u devedesete nemoguć (unatoč znakovima da će se upravo to dogoditi ) , sad se u nevjerici pitaju je li moguće stisnuti gas i odletjeti još pedesetak godina unatrag. Da, demokracija je krhka, pogotovo u siromašnijim zemljama opterećenim poviješću. I da, anti-antifašizam je tek krenuo.

I samo je jedan odgovor bitan, za političare, za institucije i, najviše od svih, za građane: što ste spremni napraviti po tom pitanju."

- 22:15 - Reci da se čuje (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>